ULOGE:
Jean-Claude Brialy,
Anna Karina,
Jean-Paul Belmondo

SCENARIJ:
Jean-Luc Godard,
Geneviève Cluny

FOTOGRAFIJA:
Raoul Coutard

GLAZBA:
Michel Legrand

MONTAŽA:
Agnès Guillemot,
Lila Herman

SCENOGRAFIJA:
Bernard Evein

KOSTIMI:
Jacqueline Moreau

Sadržaj:

Angela (Anna Karina) je striptizeta koja žarko želi dijete. Njezin dečko joj odbije ispuniti tu želju i u šali ju pošalje svom najboljem prijatelju Alfredu (Jean-Paul Belmondo)... Prvi Godardov film u boji, pun eksperimenata (montažni i zvukovni diskontinuitet, neočekivane promjene ritma).
 

Ruža je ruža je ruža, a žena je žena, provodna je tautologija u srži Godardovog prvog filma u boji i Cinemascopeu, tako i prvog studijskog filma, u kojem ljupka striptizeta Angela pokušava nagovoriti svog bezvoljnog ljubavnika Émilea na zasnivanje obitelji. No, kako bi se on radije bavio bilo čime drugim osim stvaranjem novoga života, u pomoć uskače prijatelj Alfred koji će Angeli rado ispuniti želju za potomstvom. Sve je to dano, kako kaže sam redatelj, u obliku  „neorealističnog mjuzikla“ u kojem, zapravo, malo tko pjeva i pleše, glazba naprasno započinje i završava, razlomljena kao i montaža u tipičnom godardovskom ključu, uz kapriciozne likove nepomirljivih karaktera.

Film je uslijedio odmah nakon kultnoga novovalnoga ostvarenja Do posljednjeg daha (1960.), u kojem Belmondo tumači ulogu kriminalca koji želi pobjeći sa svojom djevojkom, novinarkom koju glumi Jean Seberg. U Žena je žena likovi također pokušavaju pobjeći, mada u manje politički nazubljenom kontekstu; Belmondovu nesuđenu, a Brialyjevu odabranu partnericu ovdje utjelovljuje danska glumica Anna Karina, redateljeva muza i supruga s početka 1960-ih, koja je za nju Srebrnim medvjedom nagrađena u Berlinu. Fikcija se isprepliće sa stvarnosti u istančanim trenucima auto- i interreferencijalnosti; četvrti zid tu je da ga se ruši iskrenim osmijesima i zadirkivanjem, dok se u samom tekstu filma ne prestaju nizati posvete drugim ostvarenjima toga perioda (tako će Belmondo susresti Jeanne Moreau i pitati je kako napreduje Jules i Jim). Osim na razini filmske sintakse, karakterističnom skokovitom montažom, brehtijanski efekt začudnosti postiže se i jezično: pomalo iščašenim replikama („Moje je pečenje malo zagorjelo“) ogoljuju se rodni stereotipi nezainteresiranog muža i supruge gotovo zarobljene među četirima kutevima kuće.

Kriza jedne monogamne veze razvija se uz povremeni, odmjereni prasak emocija u glazbenoj podlozi legende filmske glazbe ovoga doba (i dalje), Michela Legranda (glazbu će 1964. godine napisati i za poznate Cherbourške kišobrane Jacquesa Demyja). Ona se javlja samo u trenucima dok replika nema, izbačena je iz očekivanog ritma holivudskih mjuzikala. Tako u sceni u baru, dok se Émile i Angela natežu preko podija, kamera švenka između njihova dva stola, uz pratnju dijegetičke nervozne stvari koju tobože izvodi pijanist na pozornici. Za to vrijeme vidimo polugolu ženu u indijanskom kostimu izvodi točku. Što točno ženu čini ženom u ovom Godardovom filmu može se činiti neprimjereno simplistički postavljenim, ali u toj je jednostavnosti tajna, jer čak i tada njegovi filmski tekstovi dokazuju se kao slojeviti i potrebna je pomna analiza da se njihovo značenje počne razlagati.

Autor komentara: Miro Frakić

boja, 85'