ULOGE:
Gaston Modot (muškarac),
Lya Lys (djevojka),
Caridad de Laberdesque (sobarica/djevojčica),
Max Ernst (vođa muškaraca u kolibi),
Josep Llorens Artigas (zapovjednik)

SCENARIJ:
Luis Buñuel,
Salvador Dalí (prema romanu Marquisa de Sada)

FOTOGRAFIJA:
Albert Duverger

GLAZBA:
Luis Buñuel,
Georges Van Parys

MONTAŽA:
Luis Buñuel

Sadržaj:

Dokumentarni prizori škorpiona. Potom dvojica izgladnjelih bandita na stjenovitoj morskoj obali. Pa religiozna ceremonija koju prekida pokušaj seksualnog odnosa ljubavnog para u blatu. Razdvajaju ga dvojica muškaraca i odvode ljubavnika, dok on mašta da se njegova partnerica samozadovoljava. Naposljetku uspije pobjeći, pa iz čistog mira napada slijepca na ulici i onda ulazi u taksi. U međuvremenu ljubavnica se vratila u raskošnu roditeljsku kuću, gdje njezini otac i majka organiziraju zabavu. Na zabavi se nižu neobični događaji i situacije…

Jednosatnim trajanjem na razmeđu srednjemetražnog i dugometražnog, Zlatno doba jedan je od prvih francuskih zvučnih filmova i druga redateljsko-scenaristička suradnja dvojice tada mladih španjolskih avangardista u Francuskoj, Luisa Buñuela i Salvadora Dalija. Nastao nakon senzacionalnog odjeka njihova kratkometražnog prvijenca Andaluzijski pas kao rođendanski poklon vikonta Charlesa de Noaillesa njegovoj supruzi Marie-Laurie de Noailles, pokroviteljici avangardističkih umjetnika poput Mana Raya i Jeana Cocteaua, film je doveo do raskida između tada komunistički nastrojenog Buñuela, koji je njime želio subvertirati sve ključne institucije građanskog društva, i komunističkoj ideologiji nesklonog Dalija, koji ovaj put ni na koji način nije sudjelovao u snimanju, čiji je isključivi cilj bio postići što veći šok i izazvati što veći skandal atakom na Crkvu. Kao i Andaluzijski pas, Zlatno doba klasičan je primjer iracionalizma i alogičnosti nadrealističke poetike s nizom snažnih bizarnih slika (na primjer krava na krevetu, čovjek s kamenom gromadom na glavi i tome slično), ali i s nešto razabirljivijom odnosno kontinuiranijom naracijom, te sa znatno jačim blasfemičnim udjelom, ponajprije zahvaljujući završnoj sekvenci koja povezuje roman markiza de Sadea 120 dana Sodome s aluzijom na Krista. Također, erotizam je još naglašeniji nego u prethodniku, seksualna strast kao nezadrživa sila prikazuje se otvoreno i intenzivno, a posebno je glasovit prizor žene koja ljubi i siše palac kipa. Nakon izvanredno uspješne premijere, desničarske skupine organizirale su napad na film pa je policija zabranila njegovo prikazivanje zbog remećenja javnog reda i mira, a kad je Sveta Stolica bračnom paru de Noailles zaprijetila ekskomunikacijom, oni su Zlatno doba povukli iz komercijalne distribucije i odustali od svih njegovih javnih projekcije sve do 1970-ih. Skandal je s druge strane izazvao pozornost jedne od vodećih hollywoodskih kompanija MGM, koja je Buñuela pozvala u Hollywood i potpisala s njim ugovor. No kako novopečena avangardistička zvijezda u to doba gotovo ništa nije znala o filmskim zanatskim vještinama (Zlatno doba snimljeno je bez raskadriravanja scena, a sve snimljene scene uvrštene su film), njegov je prvi, kao uostalom i kasniji drugi boravak u 'tvornici snova' završio posve besplodno.

c/b, 63'