Do posljednjeg daha

A bout de souffle, igrani, 1960

REŽIJA: Jean-Luc Godard

Do posljednjeg daha

ULOGE:
Jean-Paul Belmondo (Michel),
Jean Seberg (Patricia),
Daniel Boulanger,
Jean-Pierre Melville

SCENARIJ:
Jean-Luc Godard,
François Truffaut

FOTOGRAFIJA:
Raoul Coutard

GLAZBA:
Martial Solal

MONTAŽA:
Cécile Decugis

Sadržaj:

Sitni anarhoidni kriminalac Michel Poiccard, koji se predstavlja i kao Laszlo Kovacs, krade automobil u Marseilleu, a kad ga na autocesti uoči i pokuša zaustaviti policajac na motociklu, Michel ga instinktivno ubije. Potom odlazi u Pariz i sklanja se kod američke djevojke Patricije koja želi postati  novinarkom, a trenutno, kao kolporterka, prodaje novine na ulici. Michel želi da zajedno pobjegnu u Italiju, a Patricia mu kaže da je trudna, vjerojatno s njim…
 

Iako se 'službeno' kao prvi novovalni film vodi Lijepi Serge Claudea Chabrola iz 1958., a kao jedan od rodonačelnika pokreta spominje i 400 udaraca Françoisa Truffauta iz 1959., zapravo je Do posljednjeg daha Jean-Luca Godarda iz 1960. svojim radikalno nekonvencionalnim stilom i silnim odjekom kod publike i kritike, kao i ogromnim utjecajem koje je izvršio na filmske autore širom svijeta, postao ključno djelo francuskog novog vala.

Godardov dugometražni debi temeljio se na kratkom sinopsisu njegova kritičarskog i redateljskog kolege Truffauta, sinopsisu zasnovanom na stvarnim likova malog gangstera i njegove američke djevojke na čijoj je razradi surađivao i Chabrol, no ni jedan ni drugi naposljetku nisu bili zadovoljni pokušajima narativnog osmišljavanja te su projekt prepustili Godardu koji se za nj vrlo zainteresirao. Potonji je kriminalističko-melodramsku priču uzeo tek kao polazište za razbijanje filmskih konvencija, posebno u francuskoj kinematografiji prethodnog razdoblja vrlo utjecajne struje adaptacije književnih djela na koju su novovalovci kao kritičari filmskog časopisa Cahier du cinema bili posebno alergični.

Godard je manifestno - odajući na špici filma (koja, što je također radikalan postupak, nije sadržavala ime nijednog člana filmske ekipe, uključujući i samog glavnog autora) posvetu američkoj nezavisnoj kompaniji Monogram Pictures, specijaliziranoj za proizvodnju niskobudžetnih žanrovskih, uglavnom kriminalističkih uradaka – afirmirao prezreni, takozvani trivijalni vid filmskog izražavanja dajući mu umjetničku relevantnost, ujedno pokazujući interes za filmsku i uopće umjetničku povijest kao vrelo iz kojeg može nesputano autorski crpiti. Svjedočilo je tome i nesvakidašnje gestualno citiranje legendarne hollywoodske glumačke zvijezde Humphreyja Bogarta od strane protagonista Michela, kao i pozivanje protagonistice Patricije na književnog nobelovca Williama Faulknera za kojeg Michel nikad nije čuo u jednom od najslavnijih dijaloga u povijesti kinematografije (o izboru između boli i ništavila), a Godard je na svoj  način citirao i najslavnijeg režisera u povijesti, Alfreda Hitchcocka, preuzevši njegovu navadu da ostvari tzv. cameo rolu u vlastitom filmu.

Također, vrlo je jasno slijeđenje tradicije struje francuskog poetskog realizma 1930-ih, kroz motive romantičnog odmetnika, bijega od zakona i društvenih konvencija, te ljubavne izdaje. Najznamenitija stilska inovacija bili su tzv. skokoviti rezovi – razbijanje montažnog kontinuiteta između kadrova i scena, uključujući 'greške' u vidu rezova unutar kadra, a publiku je iznenadilo i u dotadašnjoj povijesti filma vrlo rijetko viđeno obraćanje likova direktno u kameru, tj. rušenje tzv. četvrtog zida. Godard je također posegnuo za nekonvencionalnim kadriranjem, odbijajući scene raskadriravati po uobičajenom obrascu nego bi, recimo, inzistirao da cijeli prizor bude snimljen iz iste, i to sasvim netipične pozicije kamere (kao u sceni vožnje automobilom gdje kamera cijelo vrijeme snima likova odostraga, ne prikazujući im lica).

Isto tako, kombinirao je vrlo kratke i vrlo duge kadrove, i na taj način stvarao specifičan ritam. S obzirom da ekipa nije imala dozvolu za snimanje u eksterijerima, svi vanjski prizori snimljeni su kamerom iz ruke, u stilu dokumentarističkih reportaža, što je za ono vrijeme također bilo raritetno. Zajedno s Godardom proslavio se i snimatelj Raoul Coutard, koji je lucidno koristio prirodno osvjetljenje i koji će postati stalnim autorovim direktorom fotografije, kao i dotad malo znani glumac Jean-Paul Belmondo, kojeg je Godardov debi lansirao na put postanka jedne od najvećih zvijezda francuske i evropske kinematografije sljedećih nekoliko desetljeća (kasnije su surađivali u još jednom Godardovom modernističkom klasiku, Ludom Pierrotu).

Do posljednjeg daha smjesta je prepoznat kao prekretničko ostvarenje, a dobio je i niz službenih priznanja. Na festivalu u Berlinu nagrađen je Srebrnim medvjedom za najbolju režiju, Gordardu je pripala i ugledna francuska Nagrada Jean Vigo, Jean Seberg za ulogu Patricije nominirana je za nagradu BAFTA Britanske filmske akademije, Francuski sindikat filmskih kritičara proglasio ga je filmom godine, dok se na listi filmova godine Cahiers du cinémaa našao na trećem mjestu (iza Mizoguchijeva Intendanta Sansha i Antonionijeve Avanture). Također, znao je biti biran među najbolje filmove svih vremena u čuvenim anketama Sight & Sounda. Godine 1983. nekadašnji underground sineast Jim McBride snimio je američki remake, s Richardom Gereom i Valérie Kaprisky u glavnim ulogama.  

Autor komentara: Damir Radić

c/b, 87'

Trailer