ULOGE:
Philippe Goldmann (Julien),
Bruno Staab (Bruno),
Geory Desmouceaux (Patrick),
Laurent Devlaeminck (Laurent),
Sylvie Grezel (Sylvie)

SCENARIJ:
François Truffaut,
Suzanne Schiffman

FOTOGRAFIJA:
Pierre-William Glenn

MONTAŽA:
Yann Dedet

Sadržaj:

Gradić Thiers u središnjoj Francuskoj tijekom ljeta 1976. godine. Među djecom koja manje ili više bezbrižno provode ljeto su i Patrick Desmouceaux, klinac koji odrasta bez majke i koji se tek počinje zanimati za žene poput njegove privlačne učiteljice, te njegov prijatelj Julien Leclou, momak iz siromašne obitelji koji je k tome kod kuće i fizički zlostavljan. Julien često noći provodi budan, zbog čega zaspi u školi, a ne želi ni drugima pokazati modrice od batina koje dobiva. Istodobno, njegovi vršnjaci i razredne kolege ljeto provode uobičajeno, uz prva zaljubljivanja i izlaske na spojeve, poput Bruna Rouillarda koji prijatelje podučava kako razgovarati s djevojčicama. No sve će se zakomplicirati kad detalji o Julienovu zlostavljanju izbiju na vidjelo i kad on bude odveden od obitelji, te kad se njegovi prijatelji počnu upoznavati s činjenicama o zlostavljanju djece i nepravdi koja im se nanosi, ali i o njihovim pravima, nadama i izdržljivosti kojom podnose torture kroz koje prolaze.

Godine 1976. prikazana u konkurenciji berlinskog festivala, na kojem je ovjenčana nagradom čitatelja dnevnog lista Berliner Morgenpost i nagradom OCIC, te godinu kasnije nominirana za Zlatni globus u kategoriji najboljeg inozemnog filma, humornim pasažima prožeta drama suscenarista i redatelja Françoisa Truffauta priča je o životu djece u francuskoj provinciji sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, o lijepim i duhovitim, ali i o tjeskobnim i dramatičnim trenucima u njihovim životima. Još od njegova remek-djela 400 udaraca Truffaut je prikupljao anegdote o djeci i njihovoj svakodnevici, a u film je umetnuo i neke autobiografske detalje, poput rekonstruiranja svog prvog poljupca. Do 1972. godine postojao je samo sinopsis na 10-ak stranica, a autor se tek dvije godine kasnije odlučio ozbiljnije pozabaviti projektom i krenuti u njegovu realizaciju. U dogovoru sa suscenaristicom Suzanne Schiffman (Američka noć, Posljednji metro), njegovom čestom suradnicom, odlučio se na priču bez čvršćeg zapleta, jer mu je takav pristup omogućavao slobodniju improvizaciju i epizodičniju strukturu. Konačni rezultat je intrigantno, emotivno, vrlo sugestivno režirano, detaljima bogato i odlično glumljeno ostvarenje, u kojem su mladi glumci podjednako uvjerljivi kao i već iskusni glumci, te u kojem je uravnotežen omjer humora i ozbiljnih dramskih situacija. Dok je glasovita kritičarka Pauline Kael film proglasila „rijetko uspjelom poetskom komedijom koja je uistinu smiješna“, Roger Ebert nazvao ga je „čarobnim filmom“, osobito izdvojivši scenu na prozorskoj dasci, za koju je rekao da „Truffauta predstavlja u njegovu najboljem izdanju“. Iako je u vrijeme premijere u kinima postigao zavidan komercijalni uspjeh, Džeparac će kasnije nezasluženo pasti u drugi plan, te je danas jedno od manje poznatih redateljevih djela.

boja, 104'