ULOGE:
Antonio Banderas (Robert Ledgard),
Elena Anaya (Vera Cruz),
Marisa Paredes (Marilia),
Jan Cornet (Vicente),
Roberto Álamo (Zeca),
Eduard Fernández (Fulgencio)

SCENARIJ:
Pedro Almodóvar,
Agustín Almodóvar (prema romanu Thierrya Jonqueta)

FOTOGRAFIJA:
José Luis Alcaine

GLAZBA:
Alberto Iglesias

MONTAŽA:
José Salcedo

Sadržaj:

Markantni Robert Ledgard izuzetno je uspješan madridski estetski kirurg koji je usavršio tehniku zahvata korištenjem umjetne kože koja je čak i kvalitetnija od prave. Tu je kožu nazvao Gal prema imenu svoje pokojne i neprežaljene supruge, a njezinu primjenu dorađuje na nesretnoj Veri, ženi koju je zatočio uz svojoj raskošnoj kući i koju je kirurški transformirao u identičnu kopiju pokojnice. No njegova brižno čuvana tajna doći će u pitanje kad se kriminalac Zeca, sin Robertove odane služavke Marilije, jednog dana u bijegu nakon pljačke draguljarnice maskiran u tigra skloni u kući. Ugledavši Veru, Zeca pomisli da je pred njim Gal s kojom je jednom imao ljubavnu vezu tragičnih posljedica, te ju smjesta siluje. No tijekom njihova odnosa u kuću upadne Roberto koji ustrijeli Zecu. Sva ta zbivanja podsjete ga na tragičnu smrt Gal, koja se u očajanju ubila nakon što je pri pokušaju bijega sa Zecom u automobilskoj nesreći zadobila teške opekotine i u prozorskom staklu vidjela svoje unakaženo lice. Svjedokinja majčina samoubojstva bila je Robertova kći Norma, na koju je tragedija ostavila trajne psihičke posljedice.

Godine 2011. ovjenčana dvjema nagradama na festivalu u Cannesu te godinu kasnije nominirana za Zlatni globus i nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, psihološka drama s elementima trilera i horora redatelja Pedra Almodóvara neobična je adaptacija romana Tarantula francuskog književnika Thierryja Jonqueta, pri kreiranju koje je autor posegnuo i za klasičnim naslovom Oči bez lica Georgesa Franjua iz 1959. godine. U određenom smislu Koža... predstavlja Almodóvarov tematski povratak u prvu polovinu 90-ih, jer je riječ o filmu koji u nekim detaljima podsjeća na redateljev hit Veži me!. Ne samo zbog zapleta o muškarcu koji zatočava pacijenticu da bi ponovo stvorio obožavanu ženu te nju podredio svojoj ljubavi i volji, niti zbog činjenice da je posrijedi autorov film u kojem je Antonio Banderas poslije 24 godine ponovo tumačio glavnu ulogu, nego i zbog toga što i ovdje, kao i u Veži me!, Almodóvar neprestano i dosta uspješno iznevjerava gledateljska očekivanja i poigrava se s njima, baš kao što se dobrano nezgrapno no ipak intrigantno poigrava stereotipima o ljubavi i seksualnosti. Prvotna dramska tenzija i intrigantnost polako popuštaju najprije s uvođenjem važnih sporednih likova, potom s prepričavanjem događaja iz prošlosti te naposljetku s pretjeranim nizanjem bizarnosti, zbog čega se film u srednjoj trećini doima dramaturški pretrpanim i neujednačenim, s previše narativnih i motivskih odvojaka. U opet vrlo dobroj posljednjoj trećini Almodóvar dodatno usložnjava zbivanja, identitete likova i odnose među njima, ovaj put se intrigantno igrajući i rodnim i spolnim i seksualnim obilježjima likova.

boja, 120'