ULOGE:
Steve Cochran (Aldo),
Alida Valli (Irma),
Betsy Blair (Elvia),
Gabriella Pallotta (Edera,
njezina sestra),
Dorian Gray (Virginia)

SCENARIJ:
Michelangelo Antonioni,
Elio Bartolini,
Ennio de Concini

FOTOGRAFIJA:
Gianni Di Venanzo

GLAZBA:
Giovanni Fusco

MONTAŽA:
Eraldo Da Roma

Sadržaj:

Privlačna Irma žena je ranih srednjih godina koja primi vijest da je njezin suprug emigrant preminuo. Premda joj se time otvara mogućnost ozakonjenja njezine dugogodišnje veze s mehaničarom Aldom, tijekom koje su dobili i kći Rosinu, Irma kaže Aldu da se ne želi udati za njega. Naprotiv, ona drži da je njihova veza već odavno osuđena na neuspjeh i zapravo ´mrtva´, te Aldu kaže da ima drugačije planove i da voli drugog muškarca. Posve zatečen Irminim riječima koje ne razumije i ne može prihvatiti, Aldo se osjeća izgubljenim te odluči napustiti posao i s Rosinom krenuti u besciljno lutanje dolinom rijeke Po, nadajući se da bi tako mogao upoznati ženu koja bi mu mogla vratiti vjeru u život. Tumarajući krajolicima zahvaćenima mijenama koje njegovoj domovini donosi intenzivna industrijalizacija onog vremena, koja generira i nezadovoljstvo među ljudima te ukida dotadašnje sigurnosti, Aldo najprije odluči posjetiti nekadašnju zaručnicu Elviju te se potom zaposli na benzinskoj crpki koju vodi udovica Virginija. Naposljetku završi s prostitutkom Andreinom, nakon čega se već prilično izgubljen odluči vratiti kući, shvaćajući da mu se Irma i njegov nekadašnji život ne mogu i neće vratiti.

Godine 1957. na festivalu u Locarnu ovjenčana glavnom nagradom Zlatni leopard te godinu kasnije nagrađena Srebrnom vrpcom talijanskog Sindikata filmskih novinara u kategoriji najbolje fotografije (Gianni Di Venanzo iz Torbara Francesca Rosija te Fellinijevih filmova Osam i po i Giulietta i duhovi), drama suscenarista i redatelja Michelangela Antonionija ostvarenje je u kojem se autor, ujedno i autor priče, posvetio daljnjoj razradi motiva otuđenja i smanjene emocionalne komunikacije, kojima se bavio i u svojim ranijim djelima. Identično naslovima Kronika jedne ljubavi, Pobijeđeni, Dama bez kamelija i Prijateljice, i Krik tematizira jednu od socijalnih kategorija te pozicije unutar nje, no bez obzira na odabrane društvene skupine i klase konačni rezultati su bijeg od društva, otuđenost i samoća protagonist(ic)a, ujedno i temelji središnjeg dijela redateljeva opusa. Odustavši od konvencionalne naracije i dramaturgije, Antonioni se udjelu modernističke strukture i polaganog ritma fokusira na prikazivanje protagonistovih unutarnjih stanja, njegovih nesigurnosti i izgubljenosti. Pritom se oslanja na sjajan snimateljski rad Enza Serafina (Kronika jedne ljubavi, Putovanje u Italiju Roberta Rossellinija), koji dojmljivim prikazima pustih ravničarskih krajobraza doline rijeke Po dodatno podcrtava tjeskobna psihička stanja otuđenog protagonista, kao i na zatečenu scenografiju (industrijska zdanja) koja osim na otuđenost protagonista ukazuje i na dehumaniziranost suvremene civilizacije. Sjajnim korištenjem dugih kadrova uz intenzivne panoramske prikaze i povremene vožnje kamere autor dodatno kreira kontekst i ugođaj otuđenja i alijeniranosti protagonista kojeg izvrsno interpretira Steve Cochran (Najbolje godine Williama Wylera, Bijelo usijanje Raoula Walsha).

c/b, 116'