ULOGE:
Peter Lorre (Hans Beckert),
Gustaf Gründgens (Schränker),
Ellen Widmann (Frau Beckmann),
Otto Wernicke (inspektor Karl Lohmann),
Theodor Loos (inspektor Groeber)

SCENARIJ:
Fritz Lang,
Thea von Harbou

FOTOGRAFIJA:
Fritz Arno Wagner

MONTAŽA:
Paul Falkenberg

Sadržaj:

Njemački velegrad u stanju je panike – neidentificirani psihopat serijski ubija djevojčice. Jedna žena spremila je stol za ručak, očekujući svoju kćerku da se vrati iz škole. No djevojčici na ulici prilazi ljubazni neznanac zviždeći melodiju arije iz opere Peer Gynt Edvarda Griega. Počne pričati s njom i od slijepog joj prodavača kupi balon. Majka uzalud čeka svoju kćerkicu, ona se nikad neće vratiti kući. A ubojica šalje pismo novinama u kojima preuzima odgovornost za počinjena ubojstva i najavljuje nova. Policija na čelu s inspektorom Lohmannom pokušava mu ući u trag te maksimalno povećava broj racija u sumnjivim četvrtima u kojima djeluju gangsteri. Stoga oni, na čelu s inteligentnim Schränkerom, odluče sami se angažirati u potrazi za ubojicom, kako im policija ne bi previše pokvarila poslove…

Langov prvi zvučni film vjerojatno je najslavniji, a svakako najfascinantniji izdanak rane zvučne faze svjetske kinematografije, ostvarenje koje i danas s lakoćom ulazi u panteon najboljih filmova svih vremena. Baziran na stvarnim slučajevima serijskih ubojica, M (nazvan po prvom slovu njemačke riječi za ubojicu - Mörder) postao je paradigma filmova o psihopatskim zločincima, a svojim vizualnostilskim rješenjima, uvelike oslonjenima na tradiciju njemačkog ekspresionizma, izvršio je bitan utjecaj na američki gangsterski film 1930-ih i kasniji film noir. M je oblikovno impresivno ostvarenje – u vrijeme kad je velika većina zvučnih filmova patila od pretjerane verbalizacije, Lang je ingeniozno postavio odnos slike i zvuka te onog što se čuje i ne čuje odnosno vidi i ne vidi. Prvi je u povijesti filma koristio zvučni lajtmotiv kao najavu lika koji vizualno (još) nije prisutan, prvi je povezao zvuk iz jednog vremena sa slikom iz drugog (sekvenca u kojoj je verbalni sloj u sadašnjem vremenu, a slikovni u budućem), maestralno je rabio elipsu i metonimiju u briljantno kadriranoj i montiranoj sekvenci (uoči) ubojstva djevojčice i majčina uzaludnog očekivanja da se ona vrati kući, korištenje odnosa svjetla i sjene doveo je do vrhunca, kao i uporabu paralelne montaže, poigrao se i pseudodokumentarizmom… No M nije samo formalno nego i sadržajno moćno ostvarenje – do tad neviđeno portretiranje psihopatskog pojedinca kojeg se, ne bježeći od onog užasnog u njemu, ne postavlja kao jednodimenzionalnog negativca nego se u njemu vidi i žrtvu (anticipacija mnogo kasnijih liberalnih stavova prema zločincima), ironično uspoređivanje predstavnika zakona s kriminalcima (pri čemu su potonji efikasniji), kritika psihologije i (ne)morala mase i sukladno tome masovne histerije (u čemu su se tada sve snažniji nacisti prepoznali) – sve to i danas je više nego aktualno. Također, M je i zanimljiva smjesa kriminalističkih (pod) žanrova: detekcijskog filma, gangsterskog filma, sudske drame i trilera, osim što je par excellence psihološki i socijalnoanalitički film. Prilikom obilježavanja stogodišnjice kinematografije, njemački filmski djelatnici i kritičari uvjerljivo većinom glasova izabrali su M za najbolji njemački film stoljeća; to nije nimalo iznenađujuće, jer doista riječ je o trajno modernom i uzbudljivom djelu.

c/b, 109'