ULOGE:
Isabella Rossellini (Dorothy Vallens),
Kyle MacLachlan (Jeffrey Beaumont),
Dennis Hopper (Frank Booth),
Laura Dern (Sandy Williams),
Hope Lange (Mrs. Williams)

SCENARIJ:
David Lynch

FOTOGRAFIJA:
Frederick Elmes

GLAZBA:
Angelo Badalamenti

MONTAŽA:
Duwayne Dunham

Sadržaj:

Nakon što mu otac doživi srčani udar, mladi Jeffrey Beaumont vrati se u naizgled idilični rodni gradić Lumberton u Sjevernoj Karolini. Lumberton je provincijsko mjesto koje živi od drvne industrije, u kojem su kuće okružene njegovanim cvjetnjacima i bijelim ogradama a ljudi su dobrodušni i srdačni. No kad pri povratku kući iz bolnice u travi pronađe odsječeno ljudsko uho, Jeffrey će početi otkrivati mračno i psihopatološko naličje Lumbertona. Nakon što policija utvrdi da je uho odrezano škarama i da je onaj kojemu je pripadalo možda još uvijek živ, Jeffrey uz pomoć svoje plahe vršnjakinje Sandy Williams, kćeri lokalnog detektiva Williamsa, nezadovoljan sporošću službene istrage odluči započeti i vlastitu. Ona će ga odvesti do atraktivne Dorothy Valens, barske pjevačice koja održava bizaran odnos s izuzetno opasnim gangsterom Frankom Boothom. Booth je psihopat, a praćenjem njega i njegovih ljudi, kao i zbližavanjem s Dorothy, Jeffrey će biti uvučen u vrtlog vrlo opasnih i potencijalno smrtonosnih zbivanja koje neće moći kontrolirati.

Psihološka noirovska triler-drama za režiju koje je David Lynch 1987. godine osvojio nominaciju za Oscara, dok je film iste godine bio nominiran i za Zlatni globus u kategorijama najboljeg scenarija (također Lynch) i sporedne muške uloge (iznimno uvjerljivi Dennis Hopper), prvo je ostvarenje u kojem se neki američki redatelj sredinom 80-ih odvažio na bavljenje osjetljivom temom sadomazohizma. Prema mnogima najuspjeliji, a svakako i najintrigantniji američki film 80-ih, naslov za koji je redatelj „posudio” iz istoimene pjesme Bobbyja Wintona koja odjekuje u soundtracku Angela Badalamentija, središnje je ostvarenje Lynchova opusa u kojemu su sasvim razvidne sve autorove tematske i izvedbene preokupacije. Osim sklonosti ka bizarnim pričama, pomaknutim likovima i sjajno kreiranom osebujnom ozračju, Lynch maestralno kombinira humor i okrutnost, baš kao i plemenitu infantilnost i dijaboličnost. Plavi baršun nastao je u razdoblju kad je Lynch bio artistički jasno usmjeren, ali i komunikativan, prije no što se okrenuo nizanju vizualno fascinantnih ali ne uvijek koherentnih oniričkih, apsurdnih i nadrealnih situacija. Baršun, grimizni (Twin Peaks) ili plavi, kao stalan rekvizit u većini Lynchovih djela funkcionira kao zastor koji skriva nešto nepoznato, opasno i potencijalno kobno, ili pak kao ono što kazališnu ili neku drugu pozornicu – paralelni svijet i u njemu dvojne identitete – odvaja od realnog filmskog svijeta, dakako realnog u smislu u kojem Lynch tretira realnost.

boja, 120'