ULOGE:
Eleonora Rossi Drago (Clelia),
Gabriele Ferzetti (Lorenzo),
Franco Fabrizi (Cesare Pedoni,
arhitekt),
Valentina Cortese (Nene),
Yvonne Furneaux (Momina De Stefani)

SCENARIJ:
Suso Cecchi D'Amico,
Michelangelo Antonioni,
Alba De Cespedes (prema romanu Cesarea Pavesea)

FOTOGRAFIJA:
Gianni Di Venanzo

GLAZBA:
Giovanni Fusco

MONTAŽA:
Eraldo Da Roma

Sadržaj:

Mlada modna dizajnerica Clelia odluči napustiti Rim i vratiti se u rodni Torino, u kojem planira otvoriti modni salon. Već tijekom prve noći boravka u Torinu Clelia od sigurne smrti spasi djevojku Rosettu Savoni, koja je ispijanjem tableta pokušala počiniti samoubojstvo. Nakon tog tjeskobnog događaja Clelija će se početi zbližavati s Rosettom i trima njezinim prijateljicama, razvedenom Mominom De Stefani, nešto starijom Nene te najmlađom Mariellom, lakomislenom i neodgovornom djevojkom. Sve su one dobrostojeće ali nezadovoljne mlade žene, pa tako Momina otuđena od supruga u jednom luksuznom stanu uživa u površnim i kratkotrajnim ljubavnim vezama s muškarcima kakav je markantni arhitekt Cesare Pedoni. Ozbiljna Nene je darovita i uspješna keramičarka koja se nedavno udala za neuspješnog slikara Lorenza, portretista koji je upravo naslikao Rosettin portret. No Lorenzo je Rosettin ljubavnik, i ona je upravo zbog nezadovoljstva vezom s njim pokušala samoubojstvo.

Godine 1955. na festivalu u Veneciji nagrađena Srebrnim lavom, psihološka melodrama suscenarista i redatelja Michelangela Antonionija (Noć, Uvećanje, Zabriskie Point) adaptacija je pripovijetke Među usamljenim ženama (Tra donne sole) Cesarea Pavesea iz trodijelne zbirke La belle estate (Lijepo ljeto) objavljene 1949. godine. Prvi veći uspjeh u Antonionijevoj karijeri, zahvaljujući kojem mu je modernistička egzistencijalna drama Avantura uvrštena u službeni program festivala u Cannesu 1960., treći je redateljev dugometražni film u kojemu se, kao i u ostalima realiziranima tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća, odmiče od srednje struje neorealizma, manje se baveći društvenim prilikama i naglašenim emocijama, a više ponašanjima i kretanjima likova, njihovim psihičkim stanjima i međuodnosima u kontekstu nemogućnosti ostvarivanja skladnih ljubavnih veza. To je Antonioniju priskrbilo titulu ˙neorealista duše´, koji se u maestralno režiranim i vrlo slojevitim Prijateljicama s osloncem na sjajnu glumačku postavu fokusirao na tjeskobna egzistencijalna stanja tadašnjih modernih žena iz talijanskog visokog društva, na njihove romantične veze, klasne predrasude i odnose (protagonistica je inicijalno djevojka iz siromašne radničke obitelji koja postajući dio velike rimske modne kuće ulazi u svijet više srednje klase) te emotivno-psihološka stanja koja ih mogu odvesti i do samoubojstva.

c/b, 104'