ULOGE:
Tamara Miletić (Ljubica Romić-Buba),
Milorad Margetić (inž. Predrag Bojanić-Bojkan),
Nikša Štefanini (dr. Žarko Mirković),
Stjepan Jurčević (primarius Vrančić)

SCENARIJ:
Arsen Diklić (prema ideji Boška Kosanovića)

FOTOGRAFIJA:
Branko Blažina

GLAZBA:
Bojan Adamič

MONTAŽA:
Radojka Ivančević (Radojka Tanhofer)

KOSTIMI:
Vladimir Tadej

Sadržaj:

Predrag Bojanić zvani Bojkan, inženjer na gradnji hidrocentrale, ratni invalid bez noge, upozna u sanatoriju za očne bolesti Ljubicu Romić, djevojku koja je u ratu izgubila vid. Primarijus Vrančić predlaže Bubi da se prije operacije koja bi joj mogla vratiti vid odmori u obližnjem pansionu u kojem stanuju Bojkan i njegov prijatelj dr. Žarko Mirković, Vrančićev pomoćnik. Pritom nalaže Mirkoviću da Bubi ne otkriju da je Bojkan jednonog, kako ne bi pomislila da je u domu za invalide: njezina psihička spremnost najvažnija je za uspjeh operacije.

Domaćica pansiona, teta Ema, isprva teško prihvaća Bubu jer je ljubomorna na gošće u pansionu, ali se postupno s njom zbližava. Buba i Bojkan provode sve više vremena zajedno, zabavljaju se skijanjem (usprkos nedostatku noge on je izvrstan skijaš), a naposljetku i zaljubljuju. Njemu je isprva neugodno što joj ne može otkriti da nema noge, ali kasnije mu je gotovo i drago što ona ne zna za njegovu manu. U pansion dolazi Lela, Mirkovićeva prijateljica, i svojoj nesmotrenošću izazove nervozu i Eminu ljubomoru, a zategnutost situacije pojačavaju činjenica da se termin operacije bliži te Bojkanova tjeskoba zbog prikrivanja invalidnosti…
 

Samo ljudi treća je u nizu suradnji režisera Branka Bauera i scenarista Arsena Diklića. Za razliku od prethodne dvije, Milioni na otoku i Ne okreći se sine, ova je u premijerno vrijeme prikazivanja bila podosta neuspješna. Kritika ju je primila mlako, s mnogo prigovora, a publika je puno više voljela gorku komediju Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića i prvi jugoslavenski dugometražni igrani film u boji, Pop Ćira i pop Spira Soje Jovanović, nastao prema komediji Stevana Sremca. No, od kasnih 1970-ih dolazi do prevrednovanja i Samo ljudi danas se smatra jednim od vrhunaca Bauerova opusa, a nerijetko se nađe i na kritičarskim listama najboljih hrvatskih filmova svih vremena.

Film sadrži najbolje sastoje Diklićeve scenaristike i Baurove režije – upečaljive karaktere (osobito epizodne), elaboriranu naraciju, slikovitu ambijentaciju, vrsnu atmosferu i redom sjajne glumačke nastupe. Danas više-manje zaboravljeni Tamara Miletić i Milorad Margetić (Ljubica i Bojkan) bili su u ono doba glumci u naletu – Miletić (isprva je nastupala pod prezimenom Marković), bila je jedna od najvrućjih jugoslavenskih mladih glumica, igrala je naslovnu ulogu u Djevojci i hrastu Kreše Golika te glavne ženske role u Pod sumnjom Branka Belana i Tuđoj zemlji Jože Galea u kojima je nastupila zajedno s Margetićem kao nositeljem glavne muške uloge ili jedne od glavnih, no ubrzo su i njoj i njemu karijere posve splasnule. Među epizodistima, pak, iznova, nakon Ne okreći se sine, blistaju Nikša Stefanini kao dr. Mirković (u prethodnom filmu tumačio je ustašu koji je bio nekadašnji junakov prijatelj) i Nela Eržišnik kao teta Ema (u Ne okreći se sine imala je vrlo malu, ali izražajnu ulogu ‘glasne’ susjede obitelji kod koje junak traži sina).

Današnja kritika posebno ističe Bauerovu umješnost u povezivanju čiste melodrame (Ne okreći se sine spajao je melodramu i ratni film) s tipičnim elementima ‘socijalističkog filma’ (tehnički i tehnološki napredak, veliki graditeljski pothvati), a drugi put zaredom (nakon Ne okreći se sine) režiser je kreirao maestralnu, emotivno intenzivnu završnicu, ovaj put u ambijentu (hidrocentrala u dramatičnom pejzažu) na kojem bi mu možda pozavidio i veliki Michelangelo Antonioni. Interesantno je napomenuti da je Samo ljudi, neraspoloženo primljen u Jugoslaviji, u inozemstvu imao neusporedivo bolju prođu – uvršten je u glavni natjecateljski program Venecije, jednog od tri najveća svjetska filmska festivala, a u Italiji je imao i redovnu kino distribuciju, kao i u tadašnjoj Čehoslovačkog i Demokratskoj Republici Njemačkoj, te Bugarskoj.     

Autor komentara: Damir Radić 

c/b, 101'