Tri boje: plavo
Trois couleurs: bleu, drama, Francuska, Poljska, Švicarska, 1993 | Mjesto prikazivanja filma: Centar za kulturu i informacije Maksimir (ul. Lavoslava Švarca 18)
REŽIJA: Krzysztof Kieślowski
ULOGE:
Juliette Binoche (Julie Vignon),
Benoît Régent (Olivier),
Florence Pernel (Sandrine),
Charlotte Véry (Lucille)
Hélène Vincent
SCENARIJ:
Krzysztof Kieslowski (sinopsis: Krzysztof Kieslowski,
Agnieszka Holland,
Slavomir Idziak,
Krzystof Piesiewicz,
Edward Zebrowski)
FOTOGRAFIJA:
Slawomir Idziak
GLAZBA:
Zbigniew Preisner
MONTAŽA:
Jacques Witta
Sadržaj:
Senzibilna Julie Vignon sretno je udana za uglednog skladatelja Patricea, s kojim ima petogodišnju kći. Tijekom jedne tamnoplave noći, dok se svo troje voze automobilom kojim upravlja Patrice, on iznenada izgubi nadzor nad vozilom koje udari u drvo, pri čemu smrtno stradaju Patrice i djevojčica. Julie je teško ozlijeđena, te već tijekom oporavka počne razmišljati o samoubojstvu, da bi naposljetku bol odlučila odagnati tako što će uništiti sve veze sa svojim prethodnim životom. Nakon što majku smjesti u starački dom, Julie spali suprugov Koncert za Europu i odluči prodati njihovo seosko imanje, vratiti svoje djevojačko prezime te se preseliti u Pariz. Želeći pobjeći od svega, i od loših uspomena i od emocija, Julie će se u Parizu ipak sprijateljiti sa susjedom Lucille te doznati da je Patriceov prijatelj Olivier sačuvao jedan primjerak Koncerta za Europu, ali i da je Patrice imao ljubavnicu koja očekuje njegovo dijete.
Suptilna i neobično poetična egzistencijalna drama ovjenčana Zlatnim lavom te s još šest nagrada na festivalu u Veneciji, kao i trima prestižnim francuskim filmskim nagradama César, nominirana i za tri Zlatna globusa i Europsku filmsku nagradu u kategoriji otkrića godine, prvi je dio trilogije kojom se Krzysztof Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja. U prvom nastavku trilogije kojom se referirao na tri boje francuske zastave koje simboliziraju bratstvo, jednakost i slobodu kao fundamente francuskog građanskog društva, Kieślowski je priču o slobodi utemeljio na vlastitom etičkom svjetonazoru. U uvodnom dijelu se tako referira na Internacionalu te zagovara tezu da je za ostvarenje potpune slobode pojedinca nužno u potpunosti izbrisati prošlost, da bi kasnije pokazao da je to ipak nemoguće, jer je pojedinac izgrađen od prošlosti i sjećanja. Stoga je prema autoru neophodno suočavanje s vlastitom prošlošću, njezino prihvaćanje i prevladavanje, a osnovno oružje za to, kao i za oslobađanje, jest ljubav. Riječ je o vizualno izuzetno dojmljivom, iznimno suptilno i sugestivno režiranom, impresivnom glazbom Zbigniewa Preisnera impregniranom i izvrsno glumljenom djelu koje slojevito elaborira psihološka stanja i mijene protagonistice.
boja, 98'