Redatelj, scenarist, montažer, teoretičar filma, kazališni redatelj i vjerojatno najpoznatiji ruski filmski autor uz Ejzenštajna, prepoznatljiv je po specifičnoj poetici filmova, nekonvencionalnoj dramskoj strukturi, dugim kadrovima, sporoj kameri i vizualnoj upečatljivosti.
Početkom pedesetih započeo je studij arapskog jezika u Moskvi, no nije ga završio. Odlučuje se za film, te tri godine kasnije upisuje se u filmsku školu VGIK u Moskvi na režiju. U to vrijeme upoznaje se s filmovima talijanskih neorealista, francuskog novog vala te redatelja kao što su Akira Kurosawa, Luis Buñuela, Ingmar Bergman, Robert Bresson, Andrzej Wajda i Kenji Mizoguchi. Prvi, kratkometražni film Ubojice (Ubiytsy, 1956.) surežirao je s Aleksandrom Gordonom tijekom studija prema priči Ernesta Hemingwaya. A scenarij i režiju za kratki Segodnya uvolneniya ne budet (1959.) također ostvaruje u suradnji s Gordonom. Samostalni mu je rad kratkometražni diplomski film Parni valjak i violina (Katok i skripka, 1960.) s kojim osvaja prvu nagradu na festivalu studentskog filma u New Yorku 1961. godine. Priliku za prvi dugometražni film dobio je nakon što je redatelj Eduard Abalov godinu ranije napustio započeto snimanje filma Ivanovo djetinjstvo (Ivanovo detstvo, 1962.). Za taj projekt Tarkovski je saznao od direktora fotografije Vadima Yusova s kojim je snimio ne samo ovaj nego i buduće filmove. Već tim dugometražnim prvijencem osvojio je naklonost publike (jedan je to od njegovih komercijalno najuspješnijih filmova) i pozornost filmske kritike (film je osvojio Zlatnoga lava na filmskom festivalu u Veneciji). Četiri godine kasnije snima biografski film Andrej Rubljov (1966.) o velikom ruskom slikaru ikona iz 15. stoljeća. Nakon prve i jedine projekcije u Moskvi 1966. godine, tadašnje sovjetske vlasti su ga prisilile da film nekoliko puta mijenja te je nastalo nekoliko verzija različitog trajanja. Ipak, film je prikazan u Cannesu 1969. godine osvojivši nagradu FIPRESCI. U Rusiji je izdan tek 1971. godine u cenzuriranoj verziji. Do danas, film je stekao status jednog od njegovih najboljih filmova i jednog od najboljih filmova u povijesti filmske umjetnosti. Godine 1972. izlazi znanstvenofantastični film Solaris (1972.), adaptacija romana ruskog pisca Stanisława Lema, koji osvaja i publiku i kritiku u domovini i inozemstvu. Nagrađen je FIPRESCI nagradom, ali i nagradom žirija u Cannesu 1972. godine. U dijelom autobiografskoj priči Ogledalo (Zerkalo, 1975.) kroz kompleksno obrađenu obiteljsku priču prenio je na film i ukupnu povijest Rusije od doba prije Drugog svjetskog rata do početka sedamdesetih. U filmu je koristio pjesme i naraciju svog oca, priznatog pjesnika i prevoditelja Arsenija Tarkovskog, a u manjim ulogama se pojavljuju i njegova majka i druga supruga, Larisa. Dugo se mučeći s realizacijom filma, napravio je 32 verzije prije nego je odobrio posljednju, 33. montiranu verziju filma. Sovjetske vlasti film svrstavaju u "treću kategoriju" ograničivši tako njegovu distribuciju u kinima i onemogućivši prikazivanje u Cannesu. U prosincu 1976. režirao je Hamleta u kazalištu u Moskvi. Znanstvenofantastični film Stalker (1979.) morao je dijelom snimiti potpuno iznova nakon što su sve snimke eksterijera uništene u laboratoriju. Uz brojne ostale produkcijske poteškoće, film je ipak završen, osvojivši nagradu ekumenskog žirija u Cannesu. Godine 1979. započeo je rad na novom filmu pod nazivom Prvi dan, no nakon snimljene polovice ponovno se našao u problemima s državnim cenzorima. Navodno je razljućen nastalim okolnostima uništio većinu filma. Tijekom ljeta 1979. u Italiji je snimio dokumentarni film Putovanje u vremenu (Tempo di viaggio) s prijateljem, talijanskim scenaristom Toninom Guerrom. S njim je napisao i scenarij za dramu Nostalgija (1983.) o ruskom pjesniku koji putuje Italijom istražujući život ruskog skladatelja iz 18. stoljeća. Radi snimanja filma vratio se u Italiju i tad prebjegao u Europu. Na filmskom festivalu u Cannesu film je osvojio FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija te nagradu za najboljeg redatelja (dijeljeno s Robertom Bressonom za L'argent, 1983.). U Londonu u Royal Opera House 1983. godine režirao je operu Boris Godunov. Pripremajući novi film Žrtva, 1984. godine na tiskovnoj konferenciji u Milanu je izjavio da se više nikad neće vratiti u Sovjetski Savez. Žrtvu je snimio iduće godine u Švedskoj, surađujući sa suradnicima Ingmara Bergmana. Potkraj godine, dijagnosticiran mu je neizlječiv rak pluća. Film je osvojio uz nekoliko kanskih i nagrade na par ostalih filmskih festivala, no zbog zdravstvenih problema redatelj nije mogao prisustvovati dodjelama. Preminuo je potkraj 1986. godine u Parizu gdje je bio na liječenju. Oko njegove smrti razvile su se kontroverze i nagađanja da ga je ubio KGB zbog "protusovjetske propagande". I njegova druga supruga Larisa i čest suradnik, glumac Anatolij Solonitsyn, preminuli su od iste vrste tumora pluća. Dnevnici koje je tijekom života Tarkovski vodio, nakon njegove smrti, izdani su 1989. (na njemačkom), 1991. (na engleskom) i 2008. godine (na ruskom). Napisao je i knjigu o teoriji filma "Sculpting in time" u kojoj je iznio svoj pogled na umjetnost i film, s osvrtom na vlastiti život i filmska djela. Ingmar Bergman, koga je Tarkovski cijenio od mladosti, smatrao je Tarkovskog jednim od najvažnijih redatelja svih vremena. Prijateljevao je sa Sergejem Parajanovim, koji mu je posvetio film Ashik Kerib (1988.), snimljen nakon smrti Tarkovskog.



Andrej Tarkovski - filmski.net