Mađarski scenarist i redatelj, već kao šesnaestogodišnjak počeo je snimati amaterske filmove. Njegov rad privukao je pažnju studija Bele Balazsa koji mu je pomogao financirati njegov dugometražni igranofilmski debut Obiteljsko gnijezdo (Családi tüzfészek, 1979.). Film je kritika uspoređivala s filmovima Johna Cassavettesa, a uz njegova slijedeća dva djela, Autsajder (Szabadgyalog, 1981.) i Panelkapcsolat (1982.), čini prvo razdoblje njegova stvaralaštva obilježeno socijalnim temama i dokumentarističkim cinema-verite stilom. Televizijska adaptacija Shakespeareova Macbetha (1982.), snimljena u samo dva kadra (prvi u trajanju od 5, a drugi od 67 minuta) najavila drugu fazu njegova stvaralaštva. Sredinom osamdesetih započeo je suradnju s piscem Lászlóm Krasznahorkaijem prema čijim je predlošcima režirao Prokletstvo (Kárhozat, 1988.), Sotonski tango (Sátántangó, 1994.) i Werckmeisterove harmonije (Werckmeister harmóniák, 2000.). Prokletstvo je označilo početak vizualnoga stila po kojem je danas najpoznatiji (karakteriziranog crno bijelom slikom i dugim, usporenim kadrovima), a čiji je vrhunac ostvaren u sedmoipolsatnom Sotonskom tangu koji mu je konačno međunarodno priznanje, a ni Werckmeisterove harmonije nisu ništa manje cijenjene. Dobio je nagradu za izniman doprinos razvoju filmske umjetnosti na 11. splitskom filmskom festivalu 2006. godine. Njegova posljednja dva filma su Čovjek iz Londona (A Londoni férfi, 2007.), prema noveli Georgesa Simenona i drama A torinói ló (2011.).




opširnije: Béla Tarr - interview

omnibus Riba - rezultat filmske radionice Béle Tarra sa Split Film Festivala