Španjolski redatelj. Studirao politologiju, potom filmsku režiju na Escuela Oficial de Cinema (EOC), gdje je diplomirao 1963. Tijekom studija režirao kratkometražne filmove Na balkonu (En la terraza, 1961), Stranice izgubljenog dnevnika (Páginas de un diario perdido, 1962) i Izgubljeni dani (Los días perdidas, 1963). Djelovao kao filmski kritičar u ljevičarskom listu Nuestro Cine, redatelj reklama te koscenarist filmova Iduća jesen (El proximo otoño, 1967) Antonia Eceize i Mračni snovi u kolovozu (Oscuros sueños eróticos de agosto, 1967) Miguela Picaze, kada mu je producent Elías Querejeta ponudio režiranje jednog segmenta u omnibusu Izazovi (Los desafios, 1969). Cjelovečernji prvijenac Duh košnice (El espíritu de la colmena, 1973), s radnjom smještenom u malo kastiljsko selo 1940., priča je o šestogodišnjoj djevojčici Ani koja nakon projekcije Frankensteina, potaknuta snažnim dojmom koji je na nju ostavio film, tumačenjima starije sestre Isabel i boravkom stranca u napuštenoj kući, počinje gubiti granicu između zbilje i fantazije te se daje u potragu za duhom. Zbog ekspresivne fotografije Luisa Cuadradoa (koji je tijekom snimanja filma patio od progresivne sljepoće!), suptilne varijacije svjetla i sjene, upečatljivih kompozicija, režijske umješnosti, autentičnih lokacija, izvrsne atmosfere te nezaboravne izražajnosti Ane Torrent, ovaj se portret odrastanja sa suptilnim evokacijama na frankistički režim, nagrađen Zlatnom školjkom za najbolji film na festivalu u San Sebastiánu, drži vrhunskim ostvarenjem španjolske kinematografije. Nakon desetogodišnje pauze režirao je film Jug (El sur, 1983), prema priči Adelaide Garcíe Morales, o odnosu djevojke Estrelle (koju tumači buduća redateljica Icíar Bollaín) i njezina oca, liječnika Augustína, danu kroz protagonističine retrospekcije od kraja 1940ih (njezine pričesti, posjete bake i sluškinje Milagro te otkrića da je otac imao blizak odnos s glumicom Laurom) do očeva samoubojstva 1957. Igrom svjetla i sjene, kolorističkim varijacijama, eliptičnom strukturom, oskudnim dijalozima te prikazom djetinjstva i obiteljskih odnosa u poslijeratnoj Španjolskoj umnogome blizak prethodnom ostvarenju, film je, između ostalog, nagrađen Zlatnim Hugom na filmskom festivalu u Chicagu. Iako je u drugoj polovici 1980ih započeo rad na filmu inspiriran slikom Male dvorske dame (Las Meninas, 1656) Diega Velásqueza, napustio je projekt nakon pojave filma Svjetla i sjene (Luces y sombras, 1988) Jaimea Camina. Status značajnog filmskog autora te usporedbe s redateljima poput Dreyera, Bressona, Tarkovskog ili Kiarostamija potvrdio je svojim trećim dugometražnim projektom, igrano-dokumentarnim filmom Dunjin cvijet (El sol del membrillo, 1992), ovjenčanim nagradom žirija na filmskom festivalu u Cannesu te Zlatnim Hugom za najbolji film na filmskom festivalu u Chicagu, u kojem prati (hiperrealističnog) slikara Antonia Garciu Lópeza u pripremama da prilikom slikanja dunje u jesen 1990. uhvati čudesnu igru sunčeve svjetlosti, koji u konačnici prerasta u meditaciju o prirodi umjetničkog procesa i prolaznosti vremena. U nastavku karijere režirao je segment Linija života (Lifeline) u omnibusu Deset minuta stariji: Truba (Ten Minutes Older: The Trumpet, 2002), kratkometražne Crvena smrt (La morte rouge) i Morska pošta (Sea-Mail) rađene za djelo Prepiska Erice-Kiarostami (Erice-Kiarostami: Correspondences, 2006) i prikazane u Muzeju suvremene umjetnosti u Barceloni i La Casa Escondida u Madridu 2006., te u Centru Georges Pompidou u Parizu 2008., potom segment u dokumentarnom omnibusu 3.11 (3.11, 2011), te segment u omnibusu Povijesni centar (Centro Histórico, 2012). (MR)

opširnije o redatelju (na engleskom): Victor Erice