Redatelj je i scenarist, autor Ronda, jednog od ključnih filmova takozvane autorske kinematografije u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Studirao je violinu na konzervatoriju te režiju na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Bavio se lutkarskim kazalištem, a pisao je glazbene i kazališne kritike. S filmskim je radom započeo 1954. godine. Kao prvi dramaturg u Jadran filmu ubrzo počinje pisati scenarije. Za scenarij filma H-8 (1958, redatelj Nikola Tanhofer), koji je napisao s Tomislavom Butorcem, dobio je Zlatnu Arenu i nagradu publike Jelen na festivalu u Puli. Redateljski prvijenac mu je dokumentarac Moj stan (1962), koji je nagrađen na festivalima u Beogradu i Cannesu. Godine 1966. filmom Rondo
debitira kao redatelj dugometražnog igranog filma. Film je nagrađen u Puli sa šest nagrada a ponio je i nagradu za scenarij na festivalu u Atlanti (SAD). Drugi film Putovanje na mjesto nesreće snimio je na početku sedamdesetih. Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), njegov treći film, jedan je od najznačajnijih filmova osamdesetih, a nagrađivana Kontesa Dora (1993) zasigurno jedno od najvrednijih djela hrvatske kinematografije devedesetih. Niz godina Berković je bio profesor filmskog scenarija i dramaturgije na ADU u Zagrebu. Posljednje desetljeće intenzivno se bavio komentiranjem društvene zbilje, te je bio redoviti kolumnist nekoliko novinskih izdanja. Tijekom devedesetih godina Berković je tako najveću pozornost plijenio duhovitom, ironijski intoniranom političko-kulturnom kolumnom Zvonar katedrale duha u tjedniku Globus (ti su tekstovi skupljeni i objavljeni u knjiškom obliku).


Zapis:
Zvonimir Berković po mnogočemu se razlikuje od filmskih kolega, a ponajviše po svima dobro poznatoj činjenici da ne voli svoj drugi igrani film Putovanje na mjesto nesreće i da bi bio najsretniji da ga nikada nije snimio; umjesto radosne vijesti da mu je film restauracijski sačuvan od propadanja, više bi se veselio obavijesti da se uratku nepovratno zametnuo trag ili da se pretvorio u prah. U uvjerenju ga nisu pokolebala dvojica kritičara koji su, zadovoljni svojim nalazima, autoru poručili da je na njima, kritičarima, da procjenjuju vrijedi li film ili ne; odgovorio im je svojedobnom «zabranom» prikazivanja filma na I. programu Hrvatske televizije u elitnom terminu. A nekom je drugom zgodom u redovitoj kolumni obznanio da je povijesno burna 1971. «kriva» što je film ispao takav; ustvrdio je da se - nakon što ga je zgromila spoznaja da se sprema raditi suptilan intimistički film o bračnim petljavinama jedne žene dok njegov prijatelj i kolega iz Hrvatskog tjednika, Vlado Gotovac, mučenički prkosi naopaku vremenu - hitro prihvatio svog odlično strukturirana scenarističkog predloška i temeljito ga uneredio. Na pulskom festivalu 2005. nije pristao biti na projekciji restaurirane kopije Putovanja na mjesto nesreće. (s web stranice Pulskog filmskog festivala)