ULOGE:
Bekim Fehmiu (Ivo Bajsić),
Ilija Džuvalekovski (Jozo),
Boris Buzančić,
Nada Subotić (Marija),
Rudolf Kukić (Molnar),
Antun Vrdoljak,
Dragutin Dobričanin,
Milan Srdoč (Štef),
Gordana Barundić,
Mate Ergović,
Mihajlo Viktorović,
Radoslav Pavlović,
Božidarka Frajt (Ivanka),
Martin Sagner,
Hermina Pipinić,
Zvonimir Ferenčić,
Ivan Hetrich,
Semka Sokolović

SCENARIJ:
Fadil Hadžić

FOTOGRAFIJA:
Ivica Rajković

MONTAŽA:
Radojka Tanhofer

SCENOGRAFIJA:
Ozren Vuković

Sadržaj:

Uoči projekcije u četvrtak 1. rujna uvodnu riječ održat će filmski kritičar Dean Šoša, koji će tom prigodom s voditeljicom izdavačke djelatnosti HFS-a Dianom Nenadić predstaviti i monografiju Protest – 55 godina poslije u izdanju Hrvatskog filmskog saveza.

Radnik Ivo Bajsić počini samoubojstvo skočivši s nebodera na zagrebačkom Trgu republike. Policijski istražitelj Marković pokušava dokučiti razloge njegova čina te razgovara s ljudima koji su poznavali poginulog: s njegovim prijateljem Jozom, suprugom Marijom, šefom pravne službe poduzeća u kojem je dobio otkaz i drugima, koji mu iznose svoja sjećanja na Bajsića. Jozo sam pokreće istragu i prisjeća se Bajsićeva života, premda zna odgovor.

O filmu:
Protest, sedmi igrani dugometražni film redatelja Fadila Hadžića – potpisan na špici, znakovito, kao "film Autorske grupe Most, Zagreb" – označio je prekretnicu u karijeri toga uz Bauera i Mimicu najplodnijeg hrvatskog filmskog redatelja, tj. skretanje u "autorski" period. Nastao je filmski plodne 1967. godine, sezone koja je kinematografijama SFR Jugoslavije dala s jedne strane općepoznate filmove kao što su Skupljači perja Aleksandra Petrovića, Buđenje pacova Živojina Pavlovića, Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT Dušana Makavejeva, Na papirnatim avionima Matjaža Klopčiča, Praznik Ðorđa Kadijevića, Breza Ante Babaje i Kaja, ubit ću te! Vatroslava Mimice, a s druge strane niz modernističkih ostvarenja koja su, s Protestom, ostala u sjeni tih filmova – npr. Crne ptice Eduarda Galića, Iluziju Krsta Papića, Četvrti suputnik Branka Bauera. U godini koja je bila vrhunac modernizma u jugoslavenskim kinematografijama Protest je označio i Hadžićev zaokret u tematiku i poetiku novog vala i crnog talasa. Dotadašnji Hadžićevi filmovi mogu se podijeliti u dva tabora – s jedne strane partizanske produkcije kakve će se uskoro, nakon Bitke na Neretvi (1969), početi nazivati "crvenim talasom", dakle djela poput Desanta na Drvar (1963) i Konjuh planinom (1966), a s druge strane vrhunski primjerci kasnog, zrelog klasičnog narativnog stila studijske provencijencije, kakvi su filmovi Abeceda straha (1961), Službeni položaj (1964) i Druga strana medalje (1965). Karakteristično za studijsku produkciju kasnog klasicizma, ti su filmovi – poput Bauerova Licem u lice ili Hadžićeva Da li je umro dobar čovjek (1962) – već bitno obilježeni modernizmom, ponajprije u izlagačkim postupcima koji su slijedili narativne strukture nastale u tragu Orsona Wellesa (ponajprije Građanina Kanea), dakle ulazili u teritorij koji su već rano zagazili Branko Belan (s Koncertom) i, u Poljskoj, Andrzej Wajda npr. Odnosi se to prije svega na strukturu analepsi, odnosno izlaganje filmske priče u flešbekovima, kao i u čestoj detekcijskoj strukturi filmova (filmovi strukturirani kao naracije koji slijede istragu nad likovima, mahom u višeperspektivnoj fokalizaciji nekoliko svjedoka). 

I dok je Druga strana medalje vrhunski primjer takve izlagačke strukture, ali smješten u kriminalistički milje koji prikriva zablude iz prošlosti, odnosno grijehe iz revolucionarne, ratne prošlosti (što nije daleko od slične analeptičke izlagačke strukture Mimičina Prometeja s otoka Viševice, koja slijedi strukturu svijesti, tj. procesa prisjećanja svoga protagonista-fokalizatora), s Protestom se Hadžić približava aktualnim, socijalnokritičkim pa i crnotalasnim temama te otvara svoj "novovalni" period, kojem pripadaju još filmovi Tri sata za ljubav (1968), Divlji anđeli (1969) i Idu dani (1970), a zaključuje ga Lov na jelene (1972), film jednako "crn" kao i Protest. Naracija koju Protest razvija karakteristično je, s jedne strane, društvenokritička (Hadžić će ovim filmom, kao i poslije, 1979, Novinarom, zapravo omeđiti struju takvih filmova u hrvatskim filmskim sedamdesetima), a s druge strane, u poetičkom smislu, itekako crnotalasna (kao i politički film Lov na jelene). Izlagačka struktura filma i opet je struktura flešbekova, no ta detektivska kaneovsko-rashomonska koncepcija ovdje nije žanrovski upregnuta, već je povod za društvenopolitički komentar, poetiziran opservacijskim, deskriptivnim pristupom karakterističnim za naturalistički stil. Tematika je pak, s druge strane, i dalje u tragu Bauerova Licem u lice, odnosno problematizacija malverzacija u samoupravnoj ekonomiji i licemjerja socijalističkog društva. 

Problem Hadžićeva filma, i ovog i nekih drugih, kao i Bauerova, i dalje je pokušaj motivacije tog osionog, idealističnog pojedinca koji se sukobljava s dvoličnim sistemom (a sistem će dokraja raskrinkati, također s pravovjernih revolucionarnih stajališta, Vatroslav Mimica u Posljednjem podvigu diverzanta Oblaka) u privatnoj sferi, a ne samo u javnoj. Kao i junaci filmova Licem u lice ili Novinar i ovdje je taj junak ustvari antijunak, a implicitni autor uvijek ostavlja mogućnost da se sve može svesti na individualnu karakteristiku (ti junaci se, uslijed borbe sa sistemom, propiju, razbijaju svoje porodice i sl.), pa je ta amoralnost – prikazana kao posljedica dosljednosti prilikom borbe sa sistemom – istodobno protumačiva i kao posljedica, ali i kao uzrok njihove neprilagođenosti i borbi s imaginarnim neprijateljem, s vjetrenjačama. Protest koji bacanjem sa zagrebačkog nebodera izaziva junak Hadžićeva filma tako je s jedne strane bio krik "anarhoindividualista" koji se borio protiv aproprijacije samoupravnog sistema od strane nove (i stare) buržoazije, a s druge strane ugušen je u "razrješenju" (tj. u prisjećanju protagonistova najbližeg prijatelja, kojim se izlaganje zaokružuje, vrativši se na početni prizor) po kojem je to bio obračun čovjeka, koji je ostavio ženu i dijete, s vlastitim demonom. Koji god to demon bio, demon društva ili demon ega, Hadžićev Protest i dalje je, svojim poetskim stilom i urbanom ambijentacijom, jedno od uzornih djela zagrebačkoga filmskog modernizma s konca šezdesetih, film koji se, kao i Lov na jelene, guši u beznadnoj, gubitničkoj, monokromatskoj atmosferi svojeg svijeta na ekranu.
Tomislav Šakić

Produkcija: Autorska grupa Most, Viba film (Ljubljana)

c/b, 35 mm, 86'