Uvod – stanje prikazivačke filmske kulture devedesetih


U vrijeme kad se javila ideja «filmskog kulturnog centra» u Zagrebu (koja se poslije pretočila u «Filmske programe» u sklopu djelatnosti Hrvatskog filmskog saveza u zgradi i dvorani kina Tuškanac) prilike s kinoprikazivalaštvom bile su prilično devastirane.


Ratnim raskidom s Jugoslavijom, dvorana «Kinoteka», koja je – dok je djelovala u sklopu Centra za film i filmsku kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba - imala ugovor s Jugoslavenskom kinotekom iz Beograda da prikazuje njezine kinotečne programe, izgubila je i vezu s Jugoslavenskom kinotekom, a time i prekinula s praksom kinotečnih programa. Pod novom upravom Filmoteke 16, Kinoteka se uključila u distribucijsku mrežu repertoarnih kina i prikazivala suvremene repertoarne filmove. Brojna narodna sveučilišta – kao i spomenuto gradsko - koja su u bivšoj Jugoslaviji bila nositeljem i posebnih kulturoloških programa filmova, tijekom devedesetih godina prestala su postojati ili su promijenila djelatnost, prestavši uglavnom prikazivati filmove. Repertoarna kina, čiji je broj i rad bio desetkovan tijekom rata i potonjom privatizacijom, prevladavajuće su prikazivala suvremene američke repertoarne filmove, tek s ponekom iznimkom nekog europskog, i posve rijetko nekog hrvatskog cjelovečernjeg, dok kratkometražni filmovi – njegove različite vrste (dokumentarni, kratki igrani, animirani, eksperimentalni) - nisu imali pristupa u kina. Televizijski program su također preplavile reprize repertoarnih filmova, bez svojedobnih posebnih programa kulturno vrijednih povijesnih i neameričkih filmova. Jedino mjesto u Zagrebu gdje se moglo povremeno vidjeti neki ciklus povijesnih klasičnih, eksperimentalnih i neameričkih vrijednih djela i opusa autora bio je Multimedijalni centar u sklopu Studentskog centra, Kulturno informativni centar, i, na neko vrijeme, mala dvorana Filmoteke 16 (u Savskoj ulici), ali i to su bili prorijeđeni programi. A u to vrijeme rasta videoposudbe u videotekama nije postojala neka posebna videoteka klasičnih djela, da budu barem na taj način pristupačna (s iznimkom «nelegalnog» krila posudbene VHS videoteke Filmoteke 16 s filmovima presnimljenim na video s programa Televizije Zagreb, iz koje su nastavnici i članovi znali posuđivati filmove za potrebe nastave; ali te su videokasete poslije, odlukom suda, uništene).


Takvim stanjem bila je itekako pogođena filmsko-kulturna javnost, pa se po novinama, u osvrtima kritičara i izjavama filmskih ljudi, itekako govorilo o lošoj potpunoj prevlasti repertoarnog američkog filma, neprisutnosti europskog i šire-svjetskog filma na repertoaru kina, nepristupačnosti kinotečnih, povijesnih filmova, nepostojanju sustavnijih alternativnih mreža prikazivanja «nekomercijalnog filma».


Kriza je osobito pogodila sveučilišnu i školsku nastavu: filmski studij ADU, novopokrenuti medijski studij na ALU, filmološki studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (kao i u drugim sveučilišnim centrima), a i nastava filma u sklopu osnovnoškolskog nastavnog programa, bili su izravno pogođeni u izvedbi nastave činjenicom da studenti (i nastavnici) nisu imali nikakve sustavnije mogućnosti da steknu uvid u filmsko povijesno nasljeđe – a o kojem se predavalo na studijima.



Projekt «Filmskog kulturnog centra»



Ivan Ladislav Galeta je potkraj devedesetih pokrenuo javnu kampanju za osnivanje dvorane u kojoj bi se prikazivali kinotečni filmovi i sve vrste vrijednog filma. On je, naime, već dugo sustavno uređivao specijalne filmske programe kojima je nastojao popuniti zjapeći kulturni nedostatak u mogućnostima za filmsko obrazovanje. Prvo je to činio kao voditelj važnih programa Multimedijalnog centra SC-a (koji je na neko vrijeme čak preimenovao u Centar za film), potom, napustivši Studentski centar, vodio je neko vrijeme filmske programe u maloj podrumskoj dvorani Filmoteke 16, koju je nazvao „Ki-No“ (u Savskoj, Zagreb), a onda je uređivao posebne filmske programe – uz one koji su redovito tekli - u dvorani Kinoteka (kojom je tada upravljala prvo Filmoteka 16, a potom je, utapanjem Filmoteke 16 u Zagreb film, upravljanje preuzeo potonji). Kad je prije kraja šezdesetih postao nastavnikom na ALU posebno je akutno osjetio nedostatak povijesne izobrazbe studenata, pa je počeo uzbunjivati javnost javnim istupima, a povukao je i konkretan potez: organizirao je okupljanje predstavnika relevantnih ustanova u Zagrebu da bi –združenom inicijativom – pokušali da se, barem u Zagrebu (a u budućnosti i drugdje po Hrvatskoj), pokrene osnivanje centra koji bi ispravio ove ključne prikazivačko-obrazovne nedostatke ondašnje kulturne situacije (i politike).



Uz njegovo osobno nazivanje i nagovaranje, u prostoriji Akademije likovnih umjetnosti, gdje je bio nastavnikom, sakupio je u lipnju 1998. predstavnike Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Hrvatske, Hrvatskog filmskog saveza, Akademije likovnih, Akademije dramske umjetnosti, Zagreb filma i Društva filmskih kritičara na neformalnom sastanku da bi se raspravila situacija sa ciljem da se nešto određeno poduzme. Rezultat sastanka bio je u odluci da se izradi prijedlog mogućeg «filmskog centra» u Zagrebu, koji bi onda, uz autoritet službeno potpisanih institucija-inicijatora, službeno uputili kao prijedlog Gradskom uredu za kulturu i Ministarstvu za kulturu, s uvjerenjem da bi takav konkretan prijedlog imao realniju mogućnost da ga se institucijski ostvari, nego da je sve ostalo samo na Galetinim i drugim individualnim apelima javnosti.


Na sastanku je troje sudionika – sam inicijator Ivan Ladislav Galeta, Vjekoslav Majcen, uključujući i mene - preuzelo da napiše tekst u kojem bi se saželo u razgovoru izbistrenu ideju jednog prvenstveno kulturno-prikazivačkog, ali i višesvrhovita «filmskog kulturnog centra». Prijedlog je potom objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu (br. 15/1998) pod naslovom «Filmski kulturni centar – prijedlog osnutka» kako bi se upoznalo javnost s njim.


Prijedlog je bio «maksimalistički». Prema njemu, Filmski kulturni centar trebao bi imati sljedeće programske djelatnosti: prikazivačku, u sklopu koje bi se prikazivali kinotečni programi, programi europskog i drugog vrijednog filma, programi svih vrsta kratkog filma i svega što je kulturno-vrijedno nedostajalo od filma u našoj kulturnoj sredini; potom predavačku djelatnost, gdje bi se sustavnim otvorenim predavanjima širilo filmsko obrazovanje; radioničku djelatnost na kojoj bi djeca i odrasli mogli stjecati temeljne stvaralačke vještine; bibliotečno-posudbenu djelatnost koja bi trebala kompenzirati nepristupačnost i nepostojanje stručne literature (časopisa, knjiga o filmu); distribucijsku – računalo se da bi programi takvog centra mogli biti temelj nekomercijalne, kulturne distribucije tih programa posvuda po Hrvatskoj, po srodnim centrima; obavijesna i nakladničko-promotivna djelatnost koja bi uz programe trebala izrađivati obrazovno relevantne programske knjižice, programe, izrađivati baze podataka filmova i knjiga, eventualno izdavati potrebne filmske knjige, te najzad i izložbena djelatnost koja bi pratila programe izložbama plakata, knjiga, dokumentacijskog materijala i dr. (Opsežniju razradu projekta i njegovo obrazloženje može se naći u objavljenu tekstu, kao i, donekle prerađeno, na stranicama Filmskih programa www.filmski-programi.hr


Za ostvarenje takvog centra postuliralo se da je potrebno osigurati adekvatan prostor za višedvoransko prikazivačko djelovanje, prostore za radioničko, bibliotečno, izložbeno i videotečno djelovanje; tehnologiju za izvedbu tih djelatnosti; jezgru stručnog osoblja nužnog za funkcioniranje ustanove, te financiranje Grada Zagreba i Ministarstva kulture.


Taj je tekst uz popratno pismo, a pod nazivom «Prijedlog osnutka filmskog kulturnog centra» 15. siječnja 1999. upućen Uredu za kulturu grada Zagreba, Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Ministarstvu prosvjete i sporta Republike Hrvatske te Ministarstvu znanosti Republike Hrvatske, a tekst prijedloga su, sa pečatima, potpisali: dekanica prof. Maja Rodica-Virag u ime Akademije dramske umjetnosti, dekanica prof. Dubravka Babić u ime Akademije likovnih umjetnosti; dekan dr. prof. Ante Vulin u ime Arhitektonskog fakulteta; dekan dr. prof. Mirko Gojmerac u ime Filozofskog fakulteta; pomoćnik ravnatelja za poslove Kinoteke pri Državnom arhivu Hrvatske, mr. Mato Kukuljica u ime Kinoteke; doc. dr. Hrvoje Turković predsjednik Hrvatskog filmskog saveza u ime Saveza; dipl. prof. Dražen Ilinčić, predsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara u ime Društva i dipl. filmski i TV redatelj Vinko Brešan, predsjednik Hrvatskog društva filmskih redatelja u ime tog Društva. Na dokumentu stoji da je u Ministarstvu kulture i Gradskom uredu kulture prijedlog zaprimljen 26.01.1999.


Uz taj dokument sastavljan je i razrađeniji “Prijedlog provedbe” (sastavili su ga Ivan Ladislav Galeta, mr. Mato Kukuljica, ing. Zoran Lhotka, dr. Vjekoslav Majcen, Vera Robić-Škarica, dr. Hrvoje Turković) s izračunatim prostornim, tehničkim i kadrovskim potrebama, pretpostavljenim troškovima, uz sugestiju o mogućim prostorima u Zagrebu koji bi se mogli namijeniti Centru.


Iako je Mladen Čutura, tada pročelnik Gradskog ureda za kulturu, pokazivao zdušnu volju da se ta ideja ostvari, te je s predstavnicima projekta tragao za mogućim prostorom u kojem bi se otjelotvorila ideja, zadugo nije pronalaženo ništa dogledno ostvarivog. Činilo se logičnim da to bude dvorana Kinoteke, ali, s jedne strane, ta je dvorana omogućavala samo prikazivačku djelatnost i gotovo ništa od ostalih zamišljenih funkcija Centra, a k tome je u to vrijeme bio i pokrenut zahtjev i procedura za denacionalizacijom, tj. povratom te zgrade i dvorane Katoličkoj crkvi (u socijalizmu taj prostor je nacionaliziran), pa je bila neizvjesna buduća njezina raspoloživost za bilo kakav «necrkveni» program. Obilazilo se i pomišljalo i na prostore Studentskog centra (preuređenja velike dvorane Kina), te jednog krila zgrade u kojoj je bio smješten Tehnički muzej, ali i na objedinjavanje s Kinotekom Hrvatske za koju se pomišljalo da bi se mogla smjestiti (zajedno sa zamišljenim Centrom) u nedograđeno i još nenamijenjeno krilo nove zgrade Hrvatske sveučilišne knjižnice. No, sve je to bilo i vlasnički dvojbeno i adaptacijski potencijalno skupo.



Gostujući programi «Filmskog centra» u dvorani «Kinoteka»


No da se prikazivački dosta akutna situacija ipak ispravi, nakon malone trogodišnjeg razdoblja neostvarivanja projekta, Vera Robić Škarica, tajnica Hrvatskog filmskog saveza, ponudila je da Savez, kao izvršni operativac, uz organizacijsku potporu Hrvatske kinoteke (koju je davao Mato Kukuljica) i Multimedijalnog centra (Ivana Paića, ondašnjeg voditelja MM-a), pokrene gostujuće specijalne filmske programe u dvorani Kinoteke koja je bila u vlasništvu Grada Zagreba, a tada pod upravljanjem Zagreb filma.



To je i ostvareno 2001. Od predstavnika institucija-inicijatora projekta, sastavljeno je vijeće «Filmskog centra – u osnivanju», sklopljen je ugovor s Gradskim uredom za kulturu i Ministarstvom kulture (u kojem je onda bio ministrom kulture dr. Antun Vujić), i započelo se s gostujućim filmskim programima u dvorani Kinoteka.


Godine 2001. tako je objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu (broj 27-28/2001) kraći prijedlog filmskog programa inicijative - sada pod nazivom (i s grafičkim znakom) Filmskog centra - kao dokument koji je već bio usvojen i na temelju kojeg je potpisan ugovor s Gradskim uredom za kulturu i Ministarstvom kulture. Prema tom dokumentu, program Filmskog centra u osnutku ovako je koncipiran:



U dvorani Kinoteke utorkom bit će četiri prikazivačka termina:

- jutarnji namijenjen školama (prikazivačka djelatnost koja bi sadržajno pokrivala školski predmet medijske kulture, popraćeno uvodnom riječi filmskog znalca, stručnjaka i razgovorom s autorima gledanih filmova;

- popodnevni i dva večernja termina sustavno će prezentirati kinotečni, arhivski program (redateljski i glumački tematski ciklusi), novi nekomercijalni europski film i filmove manje poznatih, odnosno manje zastupljenih istočnih kinematografija na hrvatskom kinorepertoaru te cikluse dokumentarnog, crtanog, umjetničkog videa i eksperimentalnog filma.


U 2002. Centar će programski zahtijevati još jedan dodatni dan, odnosno četiri prikazivačka termina više. (str. 139)


U istom broju HFLJ-a, u «Kronici» koju je u Hrvatskom filmskom ljetopisu svojedobno vodio Vjekoslav Majcen, a čije je vođenje od tog broja, a nakon smrti Majcena, preuzeo Daniel Rafaelić, objavljena ova kroničarska zabilješka:



16.X.



S radom je započeo Filmski centar. Projekcije u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, Hrvatske kinoteke, Multimedijalnog centra i Zagreb filma, privremeno se održavaju u dvorani Kinoteke, no veliki su izgledi da se Filmski centar trajno nastani u kinu SC. Na programu su odabrani programi domaće i svjetske filmske baštine kao i programi alternativnog filma i videa. (str. 138)



A prema specifičnijem navodu u programskom tekstu:



Centar je svečano otvoren projekcijom filmova Idioti Larsa von Triera i Poniženi redatelja Jespera Jargila, objavljen je program do kraja godine, a započeti su i dogovori o suradnji s ključnim partnerima. (str. 139)



U sljedećim su godinama utorkom u 15 h poslijepodne zaredali hrvatski filmovi za djecu ili pogodni i za djecu (Relja, Golik, Tadej, kratki i animirani filmovi naših autora), a u poslijepodnevnim i večernjim satima prikazivani su filmovi i ciklusi hrvatskih autora (npr. Babaja, Bauer, Hadžić, Mimica), ciklusi svjetskih starijih i novijih klasika (Bresson, DeSica, Lang, Lean, Murnau, Powell... pa Antonioni, Fassbinder, Herzog, Rohmer, Zanussi i dr.).


Programi Filmskog centra privukli su odmah brojniju publiku od izrazito malobrojne posjete redovitom programu dvorane Kinoteke. Taj se program kinoteke sastojao pretežito od repriza europskog filma koje je dvorana distribucijski dijelila s tzv. «malim prikazivačima», tj. dvoranama koje nisu bile uključene u glavne prikazivačke lance kakav je u Zagrebu bio lanac dvorana poduzeća Kinematografi. Ti «mali prikazivači» su od distributera dobivali uglavnom manje popularne filmove za prikazivanje, ili tek kasne reprize popularnih filmova). Doduše, dvorana je, pod upravljanjem Zagreb filma, postupno specijalizirala svoj program za europske filmove, te je uz reprizna prikazivanja, te ponekad i uz koju premijeru filma (kojeg je redovita kino-mreža procijenila kao posve «nekomercijalnu»), počela godišnje ugošćavati (suorganizirati) i gostujuće cikluse, kao primjerice, jednotjedni «Festival europskog filma», «Suvremeni češki film» i sl., što mu je poslije pribavilo europsku dvoransku subvenciju, koja je omogućavala kinu da preživi bez financijskih gubitaka. Jedan razlog povećane posjete za programe Filmskog centra u odnosu na redovne programe dvorane, bila je činjenica su te projekcije bile besplatne – što je u vremenu niskog općeg standarda bila velika prednost. Ali, očigledno je važan čimbenik posjete bila i kulturna privlačnost i važnost prezentiranog programa filmova, dokazujući da za takvim probranim programima doista postoji izražena kulturna potreba kod dijela filmske publike.



Useljenje u kino Tuškanac


No, bilo je više nego očigledno da su jednokratni, a potom i dvokratni tjedni programi Filmskog centra, što su gostovali u dvorani Kinoteka, posve krnje ostvarenje zamisli Filmskog kulturnog centra, te da je nasušna potrebna da se centar negdje institucionalno (u pogodnoj zgradi i autonomnoj organizaciji) smjesti i utemelji s redovitim dnevnim filmskim programima ali i ostvarenjem ostalih kulturno važnih funkcija planiranih u izvornom projektu.



Za to se je, barem načelno, stvorila prilika s 2002. na 2003. Naime, u tom je vremenu poduzeće Kinematografi – koje je u međuvremenu bilo privatizirano, a novi vlasnik više nije bio zainteresiran za sve nerentabilniju filmsko-prikazivačku djelatnost – počelo rasprodavati svoje zagrebačke dvorane jednu po jednu. Jedna od posljednjih još neprodanih bila je dvorana Kina Sloboda (odnosno, novopreimenovana Kina Tuškanac) na početku Tuškanca, ponajviše zato jer je poduzeće u toj zgradi imalo i uredske prostorije na katu. Ali, i to je ono nakanilo prodati, kad obavi rasprodaju ostalih dvorana.



No, teško da bi se ta situacija s Kinematografima uočila kao «prilika» za Filmski centar da nije bilo Ivana Ladislava Galete, koji je registrirajući ovu rasprodaju dvorana počeo žestoko u javnosti zastupati ideju da se «zabrani» prodaja dvorane kina Tuškanac (Slobode) jer je posrijedi povijesno značajna filmska dvorana, a izvrsno je potencijalno sjedište za ideju Filmskog kulturnog centra budući da je već bila javno afirmirana tijekom proteklih godina. Uspio je ponovno uzbuditi javnost oko te ideje, osvijestiti tu mogućnost i u tijelima Grada Zagreba i u Ministarstvu kulture, te je – zahvaljujući zalaganju ondašnje «funkcionarke» u poglavarstvu Grada Zagreba Andrei Zlatar, vodstvu Grada Zagreba i ljudima u Gradskom uredu za kulturu – Grad Zagreb odlučio otkupiti od Kinematografa zgradu s kinodvoranom sa ciljem da postane planiranim filmskim centrom. Gradski ured za upravljanje imovinom je potkraj 2003. predložilo Gradskom poglavarstvu da se Kino Tuškanac i uredske prostorije na katu – dodijele na upravljanje i korištenje Hrvatskom filmskom savezu (kao dotadašnjem izvršnom nositelju programa Filmskog centra) i Zagreb filmu (koji je u međuvremenu izgubio dvoranu Kinoteke, jer je ova konačno pripala Katoličkoj crkvi), što je poglavarstvo i prihvatilo u veljači 2004. (Usp. dulju varijantu teksta «Filmski programi Hrvatskog filmskog saveza i Hrvatske kinoteke u dvorani kina Tuškanac” na www.filmski-programi.hr u poglavlju o nama).


Budući da je Zagreb film imao već dostatan broj uredskih prostora u Vlaškoj i Novoj Vesi, uredski prostori Kinematografa dodijeljeni su Hrvatskom filmskom savezu, a dogovoreno je da prikazivačke termine Kina Tuškanac ravnopravno dijele Hrvatski filmski savez sa svojim programima kako su uspostavljeni u prethodnom razdoblju Filmskog centra, te Zagreb film za svoje programske sadržaje.


Odluka da se prostorije na katu i (djelomično) upravljanje kinodvoranom dodijeli Hrvatskom filmskom savezu bila je tada gotovo samorazumljiva. Hrvatski filmski savez se već bio prethodno izrazito afirmirao ne samo kao uspješan izvršitelj programa Filmskog centra u dvorani Kinoteka, nego je tijekom devedesetih postao gotovo najjačom filmsko-kulturnom organizacijom u Hrvatskoj, nositeljem cijelog niza važnih kulturnih funkcija koje u to vrijeme gotovo da nitko drugi nije obavljao. Osim svojih osnovnih, tradicionalnih, funkcija da – kao savez «neprofesijskih» (amaterskih) filmskih i videoklubova – koordinira i potpomaže njihov rad, da organizira revije neprofesijskih filmova, brine se o arhiviranju neprofesijskih i eksperimentalnih filmova, potiče organiziranje i rad školskih klubova, Hrvatski filmski savez je tijekom devedesetih postao jedino središte koje je moglo dati neke informacije o kinematografiji, organizirati posebne promotivne programe filmova (kad je to država zatrebala, a neki inozemni centri zatražili), organizirao je po Hrvatskoj niz radionica za obuku i djece i nastavnika koji vode filmske družine pri školama, a 1999. je i osnovao važnu «Školu medijske kulture» kojoj je bio cilj filmsko doškolovanje nastavnika i njihovo permanentno obrazovanje (s dr. Antom Peterlićem kao predsjednikom savjeta škole»). Ujedno je razvilo izdavačku djelatnost (izdavanje stručnog časopisa Hrvatskog filmskog ljetopisa, svojeg redovitog Biltena – poslije preimenovanog u Zapis, te počelo izdavanjem filmoloških knjiga), a postalo je i važnim sugovornikom Ministarstvu obrazovanje pri koncipiranju kurikuluma u koji ulazi «medijsko obrazovanje» i za programe doškolovanja nastavnika, a potom i Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu u rješavanju mnogih iskrslih filmskih inicijativa i potreba. Ujedno je, 2000-ih pokrenulo i vlastitu produkciju eksperimentalnih (i drugih kratkih) filmova, ujedno distribuirajući eksperimentalne filmove na inozemne festivale.


Tu organizacijski vrlo obilnu i zahtjevnu djelatnost Hrvatski filmski savez je obavljao iz dvije male prostorijice u zgradi Hrvatske zajednice tehničke kulture, čijim je bio članom, jednom uredskom, a drugom tehničko-uslužnom te sa svega tri zaposlenika. Seljenjem u nove prostorije u Tuškancu, Savez je dobio ne samo nekoliko potrebnih uredskih prostorija, nego nasušno potrebne druge prostorije za normalniji rad: pristojnu «tehničku sobu», sobu za montažu, skladišni i arhivski prostor za tiskovine i videa, malu dvoranu za radioničke, predavačke sadržaje... te tako i prikladnije uvjete za funkcioniranje. A s kinodvoranom je dobio mogućnost da postojeću kulturno-prikazivačku djelatnost iskušanu kao «Filmski centar» učini vlastitom djelatnošću.



Utemeljenje Filmskih programa u sklopu Hrvatskog filmskog saveza


I doista, potkraj 2003. Vijeće «Filmskog centra u osnutku» proglasilo je ukidanje djelatnosti «Filmskog centra u osnutku», ali je ujedno s početka 2004. rekonstituiralo to vijeće kao, sada, Savjet preimenovane djelatnosti Filmski programi Hrvatskog filmskog saveza.


Mjesto rukovoditelja Filmskih programa ponuđeno je Agar Pati, dotadašnjoj vrlo uspješnoj voditeljici filmskih programa Soroševe zaklade (koja je u to vrijeme bila u fazi rasformiranja). Uz konzultaciju sa Savjetom i pojedinim filmskim stručnjacima, koncipirala je i organizirala godišnji prikazivački program Kina Tuškanac, uz ugovornu suradnju s Hrvatskom kinotekom, a u stalnoj i vrlo plodnoj suradnji sa stranim kulturnim centrima i veleposlanstvima.


Program je bio vrlo razgranat, posve prema polaznoj zamisli «Filmskog centra». Obuhvaćao je kinotečne programe klasičnog hrvatskog i stranog filma, autorske i tematske cikluse filmova, prezentacije novijih filmskih produkcija različitih europskih i neeuropskih zemalja, programe kratkih dokumentarnih, igranih, animiranih filmova, uz kasnije organiziranje i posebnih programa eksperimentalnih filmova u maloj dvorani («Eksperimentalni utorak», a potom «Kratki utorak»), organiziranje i suorganiziranje posebnih premijera, festivala i posebnih zbivanja u dvorani.


Uz programe je Agar Pata uređivala i redovite programske knjižice (male monografije), s naručenim stručnim esejima uglednih filmskih kritičara, intervjue s autorima, opremljene iscrpnim podacima o filmovima i autorima čiji se filmovi prikazuju. A uz posebne prigode tiskani su i programski listići. Uz programe su se, povremeno, u auli Kina, pripremale i izložbe plakata, slika iz filma i prigodnih materijala.


Uz to je, također prema polaznoj zamisli, Agar Pata pokrenula izradu baze podataka hrvatskog igranog filma na kojoj su surađivali ugledni stručnjaci (Nenad Polimac, Damir Radić i Krešimir Mikić)) i koja je potom postala raspoloživa na internetskim stranicama Filmskih programa.


U prvo vrijeme Filmski programi HFS-a imali su na raspolaganje kinodvoranu Kina Tuškanac tek svaki drugi dan, jer su ostali dani raspodijeljeni na korištenje Zagreb filmu za njegove programe filmova koji su trebali biti nasljednici redovitog svojedobnog programa dvorane Kinoteka. No, dok su Filmski programi HFS-a odmah aktivirani i postali redovitima u njihovim terminima, Zagreb film je ostavljao «svoje dane» programski nepopunjenim – dvorana je bila u te dane neaktivna. Tako je bilo sve do dolaska Vinka Brešana za direktora Zagreb filma. Kako je on, došavši na čelo Zagreb filma, uočio da je Zagreb film praktički ugasio svoju prikazivačku djelatnost, a da je Hrvatski filmski savez razvio uhodanu i respektabilnu prikazivačku djelatnost u dvorani Kina Tuškanac, uviđavno je donio odluku da se Zagreb film odriče korištenja kinodvorane Kina Tuškanac u korist Hrvatskog filmskog saveza, i otada su filmski programi HFS-a postali svakodnevni.



Filmske programi su – kao poseban projekt – godišnje dobivali subvenciju Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture (prema inicijalnom ugovoru Ministarstva i Grada iz razdoblja Filmskog centra).


Prvih godina nije se plaćala ulaznica za filmske programe (jer je to bio ionako subvencionirani program), no potom je uvedeno simbolično plaćanje (od 10 kn po predstavi), kao i pretplatne iskaznice.


Posjeta je uskoro postala stalna. Uz prilične varijacije brojnosti posjeta – a u ovisnosti o kulturnoj razglašenosti pojedinih filmova, autora i programa – s vremenom je prosječna posjeta predstavama kroz godinu iznosila oko 80 gledatelja po predstavi (uz varijacije od ponekad prepune dvorane do, najmanje, dvadesetak gledatelja na ponekoj ezoteričnijoj projekciji) što je sjajno dostignuće i prema svjetskim mjerilima za takve posebne kulturne programe. A najbolje je u tome, što se stvorilo jezgro redovitih posjetitelja Kina.



Druge ostvarene funkcije izvornog projekta «filmskog kulturnog centra»


Iako se moglo učiniti da su kao jedini izravni nasljednik polazne ideje višefunkcionalnog «filmskog kulturnog centra» preostali tek Filmski programi – tome nije tako.


Zapravo, kako se to moglo razabrati već prije u ovom tekstu, nisu slučajno baš Hrvatskom filmskom savezu dani prostori Kina Tuškanac da ostvaruje polazne ideje «filmskog kulturnog centra». Savez je bio najlogičnija udruga za preuzimanje razvoja te ideje – jer je Savez već i prije preseljenja u zgradu Kina Tuškanac obavljao niz funkcija postuliranih u izvornom programu «filmskog kulturnog centra», pa ih je samo trebao ojačati i sustavnije razvijati preseljenjem u zgradi Kina Tuškanac.


Naravno, osnivanjem Filmskih programa kao posebne jedinice svoje djelatnosti, ispunio se u punini glavni planirani «prikazivački program», i to ne samo programom projekcija, nego i opremom tog programa (programskim knjižicama i listovima).


Ali, prema razrađenom projektu (koji se može naći na stranicama HFS-a: http://www.filmski-programi.hr/info.php?id=info_dugi&ajdi=1) Savez je ostvarivao i druge projektom zamišljene djelatnosti.


Tako je u skladu sa «obavijesnim i nakladničko promotivnim djelatnostima” postuliranim u projektu, Savez pokrenuo izradu dviju baza podataka, onu spomenutu hrvatskog igranog filma u sklopu Filmskih programa, (www.filmski-programi.hr) i posebnu internetsku bazu www.film.hr (koja se, doduše, kasnije «zamrzla» u razradi i za neko vrijeme prestala biti raspoloživom). Razvio je svoje internetske stranice (www.hfs.hr) na kojima su bile oglašavane sve djelatnosti Saveza, stavljani na raspolaganje dokumenti, a i uključeno internetsko izdavaštvo (npr. Zapisa, arhiva u pdf-u Hrvatskog filmskog ljetopisa). Na tragu prethodnih izdavačkih poteza Saveza, preseljenjem je ustanovljena i posebna nakladnička jedinica, s rukovoditeljicom i urednicom Dianom Nenadić, koja je usustavila filmološko izdavanje knjiga (s nekoliko biblioteka), učinivši Savez najvećim i najsustavnijim filmskim nakladnikom u Hrvatskoj; uz, naravno, važni nastavak izdavanja Hrvatskog filmskog ljetopisa i Zapisa. U novije doba, Savez je pokrenuo i DVD-izdavaštvo – izabranih autorskih filmova ili tematskih izdanja, s posebnom studijskom popratnom knjižicom – čime je stavljao na kulturno raspolaganje vrijedna povijesna umjetnička ostvarenja.



Također, «radioničke djelatnosti» postulirane za Filmski kulturni centar već su itekako bile razvijene u prošlom radu Hrvatskog filmskog saveza, pa su nastavile biti takvima i u novim smještajnim uvjetima, s osobito važnom organizacijom godišnje Škole medijske kulture, koja je – poput svojevrsnog, otvorenog pučkog sveučilišta – nudila predavačke, seminarske, programe, ali i niz desetodnevnih radionica (scenarijske, igrane, dokumentarne, animirane, montažerske, snimateljske, a poslije i snimanja zvuka, radio-drame, digitalne fotografije, restauracije) koje su vodili vrhunski stručnjaci, a pohađali voditelji filmskih grupa po školama, nastavnici koji predaju i o filmu, ali i članovi kinoklubova i građani zainteresirani za stjecanje praktičkog filmskog znanja.


Godišnjim organiziranjem filmskih seminara – ovih u sklopu Škole medijske kulture – ali i prigodnih u Zagrebu, ali i drugdje po Hrvatskoj – Savez je ispunjavao i planiranu «predavačku djelatnost». Nju se ostvarivalo i u samim prostorijama Kina Tuškanac: u maloj dvorani se uobičajilo predstavljati novih izdanja knjiga, časopisa, organizirali su se okruglih stolovi i povremena predavanja (iako se nikada u samoj zgradi nije organizirala redovita predavačka djelatnost, kako je to bilo inicijalno zamišljeno).


Savez je također nastojao nešto učiniti i u pogledu zamišljene «bibliotečno-ponudbene» djelatnosti. Sustavno je prikupljao stručne knjige i časopise, prikupio veliku priručnu zbirku VHS filmova – uglavnom amaterskih, eksperimentalnih. Sve je to davao na raspolaganje filmološkim istraživačima i kustosima kad bi obratili Savezu. No, taj se dio aktivnosti Saveza nikad nije pretvorio u otvorenu bibliotečnu djelatnost, jer za to dani prostor nije bio dovoljan (podrazumijevala bi se posebna prostorija za tu djelatnost).


Što se tiče postulirane «distribucijske djelatnosti», Savez ju je počeo razvijati s punom ozbiljnošću, barem na osobitom području na kojem je bio aktivan. U prvome redu, pojedini Filmski programi stavljani su na raspolaganje odgovarajućim centrima u drugim gradovima (npr. Splitu, Rijeci, Osijeku, Puli), pa se na temeljima Filmskih programa stvorila stanovita «mini-mreža» kulturnog («alternativnog») filmskog prikazivalaštva. Savez je, također, za mnoge autore eksperimentalnih i kratkih filmova postao svojevrsni distributer njihovih djela - i vlastite proizvodnje Saveza - na odgovarajuće svjetske festivale, odnosno za različite prezentacije.


Sve u svemu, ako i nisu sve polazne ideje ostvarene u onom «idealnom liku» kako su zamišljene, glavnina jest: ponajviše što se tiče kulturno-prikazivačkih Filmskih programa koji su u punini ispunili zamišljeni profil.


Međutim, poneke su aktivnosti Saveza i nadmašile ono što smo se inicijalno usudili zamislili: osobito je tu riječ o sjajnoj nakladničkoj djelatnosti Saveza koja je višedesetljetnu oskudicu u filmskom izdavaštvu pretvorila u zavidno obilje, a tu je i iznimno djelotvorna «Škola medijske kulture» čija je kulturna važnost još ipak nepoznanicom u široj javnosti.



Hrvoje Turković