Emotivni tekstovi vezani za obilježavanje rođendana određenog kina, čija programska koncepcija ne tretira filmove kao da je riječ o bilo kojem artiklu ubačenom u potrošačka kolica šoping centra, mogu se pisati samo ako si za njegov prostor vezan toliko da u njemu praktički spavaš. Moj trenutni drugi dom je riječko Art-kino Croatia. Budući da ne živim u Zagrebu, za kino Tuškanac ne vezuju me ni prve ljubavi, ni prvi filmovi, ni prvi filmski tekstovi. Sve se to dogodilo jednom davno u opatijskom kinu Beograd, koje je kasnije postalo kino Imperijal, iako je njegova imperijalna prošlost trajala kratko, pa se sada na njegovu mjestu nalazi parking, na kojem bi jednog lijepog dana, kako to već nalažu mantre predizbornih obećanja, trebao niknuti Dom umjetnosti.

Ipak, za jednu večer u kinu Tuškanac vezuju me lijepe uspomene, kad je u njemu u organizaciji Queer Zagreba gostovala queer ikona Bruce LaBruce, kojem je bila posvećena velika retrospektiva. Moj razgovor s Bruceom trebao je trajati dvadesetak minuta. Ali susret je zahvaljujući dobro raspoloženu sugovorniku trajao duže od sat, iako smo bili smješteni prilično neudobno, na samom rubu pozornice, dok su nam se noge klatile u smjeru Toma Gotovca kao Antonia Lauera koji je, treba li to uopće napominjati, sjedio u prvom redu. Bilo je to jednog prohladnog siječnja 2005, nakon projekcije The Raspberry Reicha. Brucea sam ponovno sreo osam godina kasnije na venecijanskom Lindu. Kad smo se u razgovoru prisjetili njegova zagrebačkog gostovanja, jedino što mu je ostalo u sjećanju bio je 'onaj stari prekrasni kino'.

Drugi emotivni bliski susret koji pamtim dogodio mi se 2011. u sklopu Filmskih mutacija, ali ne u samoj dvorani, već hodajući prema Tuškancu u društvu Tanje Vrvilo i španjolskog sineasta Josea Louisa Guerina na premijeru njegova Gosta, kad smo ušli u radnju starog klobučara i kupili mu njegov omiljeni crni kačket, ali u toplijoj varijanti, jer je onaj koji je imao na sebi bio primjereniji barcelonskoj zimi. 'Zar ne izgledam poput Lenjina?', rekao je dobro raspoloženi Guerin.

To 'staro prekrasno kino' trebalo je popuniti određenu prazninu nastalu nakon zatvaranja legendarne 'Kinoteke' u Kordunskoj kojoj se dogodio labuđi pjev kad je nakratko postala 'Filmski centar', i utažiti glad radikalnije filmofilije za nekim drukčijim filmovima, iako je kinotečni program tek dio njegova bogatog programa. Ta filmofilija bila je spremna na sve pa i otrpjeti tehnički (ponekad) negledljive kopije s potpisom Jugoslovenske kinoteke. Ali i to je bilo bolje nego dugo čekati na njihov digitalni lifting. Od njegove prve sezone koja je programski znala zakoračiti i na onaj teren koji je donedavna bio strogo rezerviran za klupske prikazivačke prostore poput 'Močvare' (Ciklus hrvatskog trash filma s Maycugom & Co.), pa sve do njegovih recentnijih sjajnih ciklusa (Olivier Assayas, Claire Denis, Seijun Suzuki), u Tuškancu se ispisivala povijest filma. I ono što nipošto ne bismo smjeli zanemariti, taj prostor nije ostao povlašteni i ekskluzivni geto zagrebačke filmofilije, već njegovi programi redovito gostuju i u drugim sredinama, od Osijeka do Splita i Rijeke.