Zašto nisi jučer došao u Tuškanac na Šerburske kišobrane – ispitivao me Tomislav Gotovac kada smo se sreli u gradu. Znam film napamet – nisam reagirao na njegovu prozivku. Greška, takve kopije Zagreb nikad nije vidio – nije popuštao Tom.


Shvatio sam svoj propust kada sam te večeri otišao pogledati Lolu, film koga sam se slabo sjećao, jer sam ga vidio kao klinac, a nisam ga ni bogzna kako razumio. Tom je zbilja bio u pravu, jer se ciklus Jacquesa Demyja sastojao iz friško restauriranih kopija: crno-bijela faktura Lole izgledala je veličanstveno, jednako kao i Zaljev anđela. Ipak vrhunac su bile Gospođice iz Rocheforta, koji je legendarni Ghislain Cloquet snimio u Widescreenu i u Eastmancoloru, ništa manje efektnom od holivudskog Tehnicolora. Za Demyjev se svojevrsni praznik pobrinuo Francuski institut, a upravo po takvim filmskim događajima kino Tuškanac postao je važno zagrebačko kulturno okupljalište.


Nikad neću zaboraviti kada me Zvonimir Berković zamolio da odem s njom pogledati Djecu raja Marcela Carnea, prikazivanu u sklopu odličnog ciklusa „Francuski film za vrijeme okupacije“: film nije dugo gledao, prvi put ga je vidio u poratnim godinama kao mladić, ali ga se snažno dojmio, pa je htio vidjeti drži li se još uvijek ta magija. Ispalo je da se drži, a pogotovo su ga ponovno očarali dijalozi Jacquesa Preverta. Bit će da je tada, kada je film prvi put film prikazan, posijana kreativna klica koja je našeg velikog redatelja tjerala da u svojim filmovima osobito pazi na to što i kako njegovi likovi govore.


Dobro se sjećam i projekcije Lisinskog, kojom je točno prije deset godina završio prvi proljetni ciklus u Tuškancu: pozvao sam na nju svog prijatelja Zvonimira Bergera, dobra poznavatelja zagrebačkog kazališnog života, da mi otkrije koji glumci nastupaju u sporednim ulogama: tko igra glavne uloge nije mi bio problem, ali većina drugih lica bila su mi zagonetka. Zahvaljujući njemu dobio sam odličan vodič kroz Lisinskog: odmah je prepoznao ne samo Janka Rakušu i Bogumilu Vilhar nego mi je otkrio i finese o opernim karijerama Sene Jurinac, Ivana Francla i Tomislava Neralića. Upozorio me i na popriličan kulturni gaf naše sredine: film se prikazivao na stopedesetu godišnjicu smrti Vatroslava Lisinskoga, a jedva da se tko sjetio tu obljetnicu primjereno obilježiti.


Jožica Štajner, pokojni veliki hrvatski filmski faktograf, bio je redovan posjetitelj Tuškanca. Poslije projekcije često bismo navratili u Stari fijaker i brbljali o filmovima. Obojicu nas je ugodno iznenadio sovjetski mjuzikl Proljeće Grigorija Aleksandrova, prikazan u sklopu redateljeve retrospektive, a koji nijedan od nas dotad nije vidio. Aleksandrova su karakterizirali glazbeni filmovi s mnoštvom ruralnih motiva, jazz i nešto malo salonskog humora u Pastiru Kostji bili su tek začin komedije za najširi puk, ali Proljeće je bilo izrazito urban film, u kojem se uvijek kostimirani Nikolaj Čerkasov napokon pojavio u odijelu i koketirao s elegantnom Ljubov Orlovom. Hollywood je Aleksandrovu ipak bio duhovno vrlo blizu. Proljeće je nedavno emitirano na programu HRT 3, no tada nam je taj film bio nedostižna poslastica, koju bismo rado još koji put pogledali.


Zanimljiva je bila i projekcija poljskog filma Osmi dan u tjednu, koji je 1958. režirao doajen Aleksander Ford, neposredno prije no što će se prihvatiti Sienkiewiczevih Križara. Potonji je spektakl bio u nas solidno gledan, dok Osmi dan u tjednu nije nitko ni mogao vidjeti, jer je odmah završio u bunkeru (u Poljskoj je prvi put javno prikazan tek 1983.): ocijenjeno je da priča o paru koji nikako da pronađe prostor za ljubav i seks ne odgovara socijalističkim moralnim standardima. Srećom, bila je to koprodukcija sa Zapadnim Nijemcima, pa je zahvaljujući njima film ipak obišao svijet.


Osmi dan u tjednu snimljen je po istoimenoj pripovijetci kultnog pisca Mareka Hlaska, koji je surađivao na scenariju i poslije se oženio glavnom glumicom, njemačkom zvijezdom Sonjom Ziemann. Pripovijetka je inspirirala i našeg Zrinka Ogrestu za njegove Isprane, a nakon premijere upravo mu je Gotovac prigovorio da je kopirao poljski film. Te večeri je Ogresta došao na projekciju, jer prije toga nikad nije vidio Fordov film, da provjeri ima li tu ikakvih sličnosti: odahnuo je, jer ih zbilja nije bilo. Štoviše, Isprani, ogrezli u beznađu Tuđmanova doba, bili su puno više u duhu Hlaskove pripovijetke, koju je Fordov film donekle ušminkao, što mu je autor i predbacivao.


Uvijek nas je smetalo što Zagreb nema svoju pravu kinoteku, poput Pariza, Beča ili Beograda, no ispostavilo se da je Tuškanac postao nešto puno više. Kada god se za to ukazala prilika, prikazivao je ostvarenja iz razdoblja nijemog filma, generaciji koja je samo slušala o Viscontiju i Fassbinderu omogućio je upoznavanje s njihovim remek-djelima, ali nije zazirao ni od modernog filma: prve filmove Paola Sorrentina vidjeli smo točno u vrijeme kada je on postajao važan talijanski redatelj. Naposljetku, i kinoteka je našla prostor u Tuškancu, jer čim bi djelatnici našeg filmskog arhiva restaurirali nešto od hrvatskog filmskog blaga, pokazali bi to upravo tu. Tuškanac se tako profilirao kao sretan spoj kinoteke i art kina i ponadajmo se da će to još dugo ostati.

Nenad Polimac