Talijanski scenarist i redatelj, rođen je u obitelji iz srednje klase sa četvero djece, a školovao se u katoličkom internatu. Godine 1938. dolazi u Firenzu na studij prava, no uskoro se preusmjerava na crtanje karikatura, stripova i novinarski rad. Iduće godine seli u Rim i upisuje fakultet tek da izbjegne služenje vojnog roka, a 1940. počinje pisati gegove i tekstove za film. Za redatelja Roberta Rossellinija tijekom 1945. i 1946. radi kao koscenarist i asistent. Na filmu debitira korežijom filma Svjetlosti varijetea (Luci del varietà, 1950). U to vrijeme javlja se novi filmski trend nazvan neorealizam duše (filmovi poetike neorealizna, ali sa psihološko-moralnom tematikom), čiji je jedan od istaknutijih predstavnika Fellini. Njegov prvi samostalno režirani film je komedija Bijeli šeik (Lo sceicco blanco, 1952), a film Dangube (I vitelloni, 1953) nagrađen je Srebrnim lavom na filmskom festivalu u Veneciji 1953. godine. Istu nagradu dobio je i iduće godine za film Ulica (La strada, 1954), koji ga potvrđuje kao međunarodno priznata i hvaljena redatelja. Bio je četiri puta nominiran za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma i svaki puta je osvojio nagradu. Radi se o filmovima Ulica (1954), Cabirijine noći (Le notti di Cabiria, 1957), 8½ (1963) i Amarcord (1973). Ostali važniji filmovi su Slatki život (La dolce vita, 1960) koji je osvojio Zlatnu palmu, Cannes 1960, te Giulietta i duhovi (Giulietta degli spiriti, 1965), Satyricon (1969), Rim (Roma, 1972), Grad žena (La città delle donne, 1980), Plovi brod (E la nave va, 1983).