Glumac, scenarist i redatelj, pravim imenom Jacques Tatischeff, potomak je ruske aristokracije (djed po očevoj strani bio je general i vojni ataše u ruskoj ambasadi u Parizu) što mu je omogućilo kvalitetno školovanje. Ipak, Jacques je u adolescentskim danima najviše interesa pokazivao za sport i pantomimu, oponašajući nakon treninga situacije s terena. Oduševljeni viđenim, kolege su mu predlagali da svoje nastupe izvede i na pozornici, što Tati kasnije i čini uspješno nastupajući u kazalištima i glazbenim dvoranama Pariza tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Nastup i gegove prenosi u kratkometražne filmove poput Oscar, champion de tennis (1932) Jacka Forrestera i Soigne ton gauche (1936) Renéa Clémenta gdje Tati uz glumu, surađuje i kao scenarist. Okušava se i kao koredatelj filmom Gai dimanche (1935), no tek nakon Drugog svjetskog rata samostalno režira, piše i glumi u kratkometražnom L'école des facteurs (1947), komičnom prikazu poštara. Potaknut velikim uspjehom filma, Tati ga prerađuje u prvo dugometražno djelo Jour de fęte (1949). Film je doživio velik uspjeh, a iako su snimljene i crno-bijela i verzija u boji, zbog tehničkih problema kolor verzije, prikazivana je isključivo crno-bijela sve do 1995. godine kada je film restauriran u boji. U prvom dugometražnom filmu Tati postavlja stilske temelje koji karakteriziraju njegovo stvaralaštvo. Bez klasične radnje i profesionalnih glumaca, njegove filmove čini niz situacija i gegova u kojima je dijalog sveden na minimum, dok su pozadinski zvukovi pojačani kako bi naglasili radnju. Odnos čovjeka koji zadržava djetinju naivnost i prostodušnost suprotstavljena je aspektima modernog doba s pratećom tehnologijom. Prepoznatljiv lik svog alter-ega gospodina Hulota Tati će uvesti već u svom drugom dugometražnom filmu Odmor gospodina Hulota (Les vacances de Monsieur Hulot, 1953), a bit će protagonist i u filmovima: Moj ujak (Mon oncle, 1958) koji osvaja Oscara u kategoriji najboljega stranog filma 1959. i specijalnu nagradu žirija u Cannesu 1958. godine te Play Time (1967) koji nakon tri godine snimanja doživljava komercijalni neuspjeh i Tatijev financijski krah nakon što je u film uložio sve svoje novce. Ipak, Tati uspijeva snimiti još jedan film s gospodinom Hulotom Trafic (1971), nakon kojeg je uslijedio niskobudžetni film za švedsku televiziju Parade (1974). Realizaciju posljednjeg projekta prekinula je nenadana smrt od plućne embolije 5. studenog 1982. godine u Parizu.