SCENARIJ:
Zoran Tadić

FOTOGRAFIJA:
Zelimir Guberović

MONTAŽA:
Tihomir Odić

Sadržaj:
Služeći se metodom promatranja, film opisuje pletenje pletenica, tradicionalni način oblikovanja kose među ženama u selima Dalmatinske zagore. U film su umetnuti i prizori radova u polju.
Pletenice su tipičan minimalistički dokumentarac Zorana Tadića. Zahvaljujući svođenju dokumentarne strukture na prizore kreiranja pletenica i poljskih radova, te dvije vrste radnji dobile su metaforički smisao. Postale su metafore životnih opreka.
Ključne metaforičke opreke su one između intimnog i vanjskog te osobnog i tradicijskog. Vanjsko i tradicijsko su poljski radovi, a intimno i osobno pletenje pletenica. Iako su i pletenice dio seoske tradicije, odnosno, svojevrsna društvena tvorevina, pletenju pletenica autori prilaze kao vrlo intimnoj i osobnoj pojavi. Takav dojam stvaraju inzistiranjem na krupnim i blizu planovima djevojke koja si radi pletenice i intimnom atmosferom sobe u kojoj djevojka pažljivo plete svoj rad. Naspram tome eksterijerni su prizori poljskih radova u širim planovima.
Prizore pletenja pletenica karakteriziraju i kadrovi detalja kojima se uočava suptilnost izrade pletenica te disperzirano osvjetljenje koje dolazi kroz prozor. Ovim osobinama suprotstavljaju se grubost poljskih radova te oštro dnevno svjetlo u tim prizorima. Zahvaljujući tim suprotnostima, ali i pretposljednjem prizoru u kojem se djevojka divi ljepoti svoje krune od pletenica kao umjetničkome djelu, izradu pletenica i poljske radove možemo interpretirati i kao opreku duhovnog i fizičkog, umjetničkog i prizemnog. Pletenice dobivaju značaj nečeg višeg uz pomoć čega se djevojka uzdiže iznad rutine i tegoba svakodnevnog života.
No, filmolozi su primijetili da nisu fizički radovi jedino što čini djevojčin život teškim. Naime, djevojka u filmu ne komunicira ni s kim, a portretirani mještani svi su od reda stariji ljudi. Time se sugerira njena usamljenost, pa pletenje pletenica postaje svojevrstan hobi, slobodna aktivnost uz pomoć koje djevojka ispunjava osamljenički život. Uz tu prozaičnu, moguća je i sentimentalnija interpretacija. Naime, s obzirom da u filmu ne vidimo ni jednog mladića, predzadnji kadar djevojke koja zadovoljno promatra svoju krunu od pletenica može sugerirati djevojčinu potrebu da istakne svoju ljepotu barem pred sobom, u nadi da će ju jednom spaziti i neki seoski mladić.
Te interpretacije Pletenica pokazuje nam koliko dokumentarni film može nadići informativnu funkciju, pa makar izgledao kao vrlo autentičan dokument stvarnosti. Naime, autori su izborom građe i stilskim postupcima potakli gledatelja da u dokumentarnom tkivu uoči značenja koja se u samoj građi možda i ne nalaze, a to su spomenute opreke osobnog i tradicijskog, duhovnog i fizičkog, umjetničkog i prizemnog te dojam djevojčine osamljenosti i žudnje za ljubavlju. Za nekoga je takva intervencija lažiranje stvarnosti, a za nekoga kreativan čin.

c/b, digitalna restauracija, 11'