Rođen je u Livnu, a od 1943. je u Zagrebu. Odrastao je u Tuškanovoj ulici, stotinjak metara od kina Mosor u Zvonimirovoj ulici u koje je tijekom mladosti svakodnevno odlazio. U to vrijeme još nije postojala Akademija za film te je studirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. Filmom se bavi isprva kao kritičar i publicist od 1961. godine. Bio je zamjenik glavnog urednika Studentskog lista, suradnik Poleta, a od 1964. počinje nastupati kao filmski kritičar na televiziji. U to vrijeme postaje istaknutim predstavnikom takozvanih hičkokovaca, kritičarskog kruga koji je na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima afirmirao teoriju autora, ali i sklonost žanrovskom filmu. Sam Tadić bio je veliki poklonik Forda, Hawksa, Hitchcocka i Langa, što odraz nalazi i u njegovim filmovima. S vremenom postaje asistent, odnosno pomoćnik redatelja i koscenarist, a od 1968. godine samostalno režira. Sedamdesetih jedan je od vodećih autora dokumentarnog filma u Jugoslaviji, a stalna mu je tema društveno-kritički prikaz oskudna života u dalmatinskom zaleđu (npr. Druge, 1972; Pletenice, 1974; Dernek, 1975). Na igranom filmu debitira impresivnom triler-dramom metafizičke intonacije Ritam zločina (1981., prema priči Pavla Pavličića), po većini kritičara jednim od najboljih hrvatskih filmova svih vremena. Tijekom svoje karijere, osim igranih te mnogobrojnih televizijskih dokumentarnih filmova, režirao je i deset kratkometražnih filmova (Hitch ... Hitch ... Hitchcock!, 1968.; Amerikanka, 1970.; Poštar s kamenjara, 1971.; Zemlja, 1975.; Preporuča se za realizaciju, 1978.; Kašinska 6, 1981.). Snimao je i naručeni, odnosno reklamni film. Nakon Ritma zločina, režirao je dvije epizode nekad popularne tv-serije Nepokoreni grad (1981.) o borbi ilegalaca u okupiranom Zagrebu za Drugog svjetskog rata, Čovjek u sjeni i epizodu pod naslovom 72-96. Obje epizode koliko god bile zanatski rad, očituju njegov prepoznatljivi redateljski pristup. Slijede igrani filmovi, trileri usredotočeni na manju skupinu likova, s jakim naglaskom na njihovoj tjeskobi: Treći ključ (1983.), San o ruži (1986.), Osuđeni (1987.), Čovjek koji je volio sprovode (1989.) i Orao (1989.). Njegov rad karakterizira suradnja sa, gotovo u pravilu, stalnom ekipom od scenarista pisca Pavla Pavličića, preko snimatelja Gorana Trbuljaka do glumca Fabijana Šovagovića i epizodista Tomislava Gotovca i Srećka Jurdane. Potkraj devedesetih snimio je svoj zadnji film Treća žena (1997.), posvetu Trećem čovjeku Carola Reeda. Sredinom osamdesetih režirao je dječju tv-seriju Ne daj se, Floki!, koju je 2000. pak premontirao u cjelovečernji igrani film. Bio je nagrađivan u zemlji i inozemstvu. Objavio je knjigu kolumni “Sto godina filma i nogometa”, objavljivanih od kraja šezdesetihih do 1995. godine. Pored redateljske karijere, bio je i predavač na Akademiji dramskih umjetnosti. Film Drvo života, prema scenariju Tomislava Jageca., nije završio. Sustigla ga je teška bolest te je preminuo u Zagrebu, 9. rujna 2007.