Među filmovima pedesetogodišnjacima nekoliko je naslova kojima protok desetljeća čini dobro i koji poput vrhunskoga starog vina sa svakom novom godinom dobivaju na boji, okusu i bukeu, dok kod nekih od njih pri ponovnim gledanjima možda još i bjelodanije bivaju razvidne slabosti koje su se mogle uočiti i u vrijeme premijera. Među djela koja sjajno podnose test vremena svakako se ubraja psihološka egzistencijalna drama Krila najvažnije modernistice sovjetskog filma Larise Šepitko, dugo vremena kontroverzno ostvarenje u kojem autorica, podrijetlom Ukrajinka, sklona suptilnim i iznimno sugestivnim poniranjima, u složene psihološke svjetove protagonist(ic)a te distanciranim vizualnim i izvedbenim prosedeima, kreira priču o četrdesetogodišnjoj provincijskoj učiteljici i tijekom Drugog svjetskog rata glasovitoj pilotkinji borbenog zrakoplova koja se pod utjecajima militarističkoga duha i nekadašnje službe ne uspijeva prilagoditi mirnodopskom životu. U prvijencu, temeljenom na istinitim događajima i realiziranom nakon školovanja na Sveruskom državnom kinematografskom univerzitetu Gerasimov gdje joj je mentor bio veliki Aleksandr Dovženko, od kojeg je preuzela sklonost snimanju lirskih subjektivnih filmova, Šepitko je maestralno kreirala univerzalnu dirljivu storiju o samoći, djelo fluidne naracije i impresivna tjeskobnog ugođaja u čijem je ishodištu složena osobnost Nadežde Petrukine, koju izvrsno te s iznimnim osjećajima za suptilnost i slojevitost psihičkih stanja i mijena tumači velika sovjetska karakterna glumica Maja Bulgakova.
Politizirana ratna drama Bitka za Alžir Gilla Pontecorvoa ključno je ostvarenje na temu alžirske borbe za neovisnost, uzbudljiva i majstorski napravljena dokudrama koja je i danas jednako intrigantna i snažna kao i u vrijeme nastanka. Štoviše, u kontekstu aktualnih zbivanja na Bliskom istoku i globalne nesigurnosti kao da dodatno dobiva na intrigantnosti, a posrijedi je djelo koje lucidno opisuje alžirsku borbu za oslobađanje od kolonijalizma, od prvotnih romantičnih motiva do gerilske taktike ratovanja. Dojmljivosti filma pridonose naglašena tendencija za preciznom rekonstrukcijom događaja i sugeriranjem autentičnosti, s tim povezana zrnata fotografija, oslonac na neprofesionalnu glumačku postavu u kojoj je i stvarni gerilski vođa Yacef Saâdi, te izbjegavanje simplificirane karakterizacije likova. Film koji je u kolovozu 2003. godine prikazan osoblju Pentagona da bi se predočilo iznimne motiviranosti boraca za uspjeh pod svaku cijenu, boraca koji nisu niti samoubojice niti vođeni vjerskim motivima, imponira energičnom i nerijetko silovitom režijom koja pridonosi pseudodokumentarnom prosedeu, impresivnim ritmom kao i agresivnim vizualnim i zvučnim prosedeom, te dramaturškom kompozicijom kroz seriju retrospekcija u kojima Pontecorvo, iako uvjereni ljevičar na strani Fronte nacionalnog oslobođenja, promišljeno uravnotežuje stvari te daje realnu sliku zbivanja.
Od osam nominacija za Oscara 1967. godine nagrađena s njih šest, uključujući one za najbolji film, režiju, glavnu mušku ulogu i adaptirani scenarij, povijesna biografska drama Čovjek za sva vremena uspjela je adaptacija izvrsne istoimene drame britanskog dramatičara Roberta Bolta, koji potpisuje i scenarij filma. U središtu priče dijelom realizirane u formi sudske drame je sukob sir Thomasa Moorea i kralja Henrika VIII, a to autorima pruža priliku za stvaranje intrigantne moralke o odanosti nepokolebljiva pojedinca svojoj savjesti te vlastitim religijskim i etičkim uvjerenjima, kao i za kreiranje slike o karijerizmu i licemjerju koji bujaju pod okriljem apsolutističke vlasti. Počevši od samog Thomasa Moorea, kojeg sjajno tumači Paul Scofield, koji je prethodno istu ulogu odigrao i u kazalištu, preko ambicioznog Thomasa Cromwella u izvrsnoj interpretaciji Lea McKerna, do vrlo plastično ocrtana Richarda Richa u izvedbi Johna Hurta, svi likovi su efektno makar i minimalistički profilirani te dovoljno zaokruženi. Sigurna režija dvostrukog oskarovca Freda Zinnemanna učinkovito nadoknađuje povremeno usporenu i pomalo monotonu naraciju.
Premda ne ide u red uspjelijih ostvarenja Josepha Loseyja, koji je kreativni zenit dosegnuo u kriminalističkim dramama Vrijeme bez milosti i Betonska džungla, pustolovnoj komediji Modesty Blaise, temeljenoj na glasovitom istoimenom stripu scenarista Petera O´Donnella i izvornog crtača Jima Holdawaya, ne mogu se osporiti određena zabavnost i šarm. Iako su odluke scenarista Evana Jonesa i redatelja da cijelo vrijeme ismijavaju predložak te da cjelinu kreiraju kao svojevrsni pop-spektakl, što je put kojim će dvije godine kasnije krenuti i Vadimova Barbarella, upadljivo pogrešne, raspoloženi nastup Dirka Bogardea te poigravanje konvencijama špijunskih filmova uspostavljenima u dotad četiri celuloidne pustolovine Jamesa Bonda nije bez aduta. To i ne čudi, jer je sama junakinja zamišljena kao svojevrsni ženski antipod Bondu.
Ratna komedija Galantne svečanosti posljednji je redateljski projekt Renéa Claira, avangardista sklona populističkoj komediji, tjelesnom gegu, ironiji te poigravanju filmskim i kazališnim izražajnim konvencijama. Projekt realiziran u francusko-rumunjskoj suprodukciji eksploatira komediju situacije i zabune, obiluje gegovima i duhovitim detaljima, u glumačkoj postavi briljira Jean-Pierre Cassel, sekvence dvoboja asociraju na commediu dell´arte a šarm filma leži ne samo u ironičnu duhu nego i u naivnosti i pozitivizmu.
Uz žanrovski srodan Topaz, špijunska triler-drama Strgnuta zavjesa drugi je osjetno slabiji Hitchcockov film. Pri tome razlozi slabosti Strgnute zavjese nisu sasvim jasni, jer se Hitch nalazi na dobro poznatom terenu filma potjere u kojem nastupaju dvije zvijezde šezdesetih godina (Paul Newman i Julie Andrews), a zacijelo se kriju u njegovu nezadovoljstvu suradnjom sa scenaristom Brianom Mooreom (kojeg su kasnije zamijenili Keith Waterhouse i Willis Hall) i skladateljem Johnom Addisonom, te naknadnim riječima da film uopće nije želio režirati. Na papiru se sve doima znatno zanimljivijim, jer u priču o američkom znanstveniku Michaelu Armstrongu koji na iznenađenje zaručnice Sarah odluči prebjeći u Istočnu Njemačku, Hitch umeće prethodno vješto korištene motive ekscentričnog genijalca koji posjeduje za protagonista ključne informacije, junakove manipulacije voljenom ženom u više (domoljubne) svrhe, narastajućeg nepovjerenja i otuđenja među partnerima te za njega amblematičnog filma potjere. Rezultat je, međutim, razmjerno suhoparno, distancirano, artificijelno i pomalo razvučeno ostvarenje u kojem nedostaje humora i koje je prepoznatljivo ponajviše po dvjema ključnim scenama koje se intrigantnošću i kakvoćom znatno izdvajaju iz cjeline. Prva je nekonvencionalno realizirana i modernistički u dužem kadru uprizorena scena Michaelova razgovora s Anne u hotelskoj sobi, prilikom čega kamera statično predočava dijalog međusobno sve nepovjerljivijih protagonista u srednjem planu, a druga iznimno nasilan, uznemirujuć i tjeskoban prikaz ubojstva istočnonjemačkog agenta Gromeka, kojem život zajedničkim snagama oduzimaju Michael i antirežimski orijentirana seljanka, odnosno prizor u kojem je redatelj želio vjerodostojno dočarati užas oduzimanja tuđeg života. (Josip Grozdanić)