ULOGE:
Jean Martin (Mathieu),
Yacef Saadi (Djafar),
Brahim Hadjadj (Ali La Pointe),
Samia Kerbash,
Tommaso Neri

SCENARIJ:
Franco Solinas,
Gillo Pontecorvo

FOTOGRAFIJA:
Marcello Gatti

GLAZBA:
Ennio Morricone,
Gillo Pontecorvo

MONTAŽA:
Mario Morra,
Mario Serandrei

Sadržaj:

Grad Alžir, prijestolnica istoimene države 1954. godine, tijekom posljednjeg desetljeća francuske kolonijalne uprave nad zemljom. Dok boravi u zatvoru, sitni alžirski kriminalac Ali La Pointe postaje nacionalno osviješten, da bi nakon izlaska na slobodu zajedno s prijateljem Yussefom u Kazbi osnovao Front nacionalnog oslobođenja. Ta će organizacija formirati ilegalne paravojne postrojbe koje će započeti s terorističkim napadima na francusku policiju i doseljenike. Po dolasku francuske padobranske divizije Front organizira opći štrajk, ali francuski pukovnik Mathieu ipak uspješno uspostavi vojnu vlast. Nasilje postupno eskalira na objema stranama, jer dok Francuzi mučenjem izvlače informacije od zatočenika, alžirske žene podmeću eksplozivne naprave u kafićima, a djeca iz blizine ubijaju francuske vojnike. Nakon što Yussef bude uhićen, La Pointe će postati jedini vođa otpora, a stanje će se s vremenom pretvoriti u žestoki sukob poznat kao bitka za Alžir.

Godine 1966. na festivalu u Veneciji ovjenčana Zlatnim lavom, nagradom međunarodne kritike FIPRESCI i nagradom samog grada Venecije, godinu kasnije nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, a još dvije godine kasnije i u kategorijama najboljeg redatelja i izvornog scenarija, impresivna ratna dokudrama suscenarista i redatelja Gilla Pontecorva (Veliki plavi put, Queimada – otok u plamenu, Ogro) drži se jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih politički angažiranih filmova uopće. Temeljen na istinitim događajima, koje je u svojim memoarima zabilježio Saadi Yacef, alžirski aktivist i militant iz razdoblja rata za neovisnost, koji se u filmu pojavljuje interpretirajući lik napisan prema njemu osobno, film angažiranog ljevičara i talijanskog partizana iz Drugog svjetskog rata Pontecorva nastao je i na temelju toga što je redatelj simpatizirao borbu Alžiraca protiv francuske kolonijalne i imperijalne vlasti, a tu je borbu smatrao sličnom onoj protiv nacista. Ostvarenje snimano u samom Alžiru, uz značajnu novčanu i logističku potporu alžirske vlade koju su sačinjavali pripadnici Fronta nacionalnog oslobođenja, Pontecorvo je realizirao uz snažno inzistiranje na autentičnosti, u stilu talijanskog neorealizma i po uzoru na radove redateljeva mentora Roberta Rossellinija. Iz tog razloga autor je umjesto profesionalnih glumaca izabrao naturščike, uz francuskog glumca Jeana Martina (Volim te, volim te Alaina Resnaisa, Dan šakala Freda Zinnemanna, Zovem se Nobody Tonina Valeriija) kao jedinog profesionalca, koji se u kreiranju uloge oslonio i na vlastito iskustvo stečeno tijekom Drugog svjetskog rata i rata u Indokini. Filmska montaža nalikuje onoj u dokumentarnim filmovima, autor ne bježi od činjenice da su obje strane u sukobu pribjegavale brutalnom nasilju, a uglavnom zbog toga djelo je u Francuskoj doživjelo gotovo jednodušne osude te je bilo ´bunkerirano´ na punih pet godina.

c/b, 121'