ULOGE:
Jean-Pierre Léaud (Antoine Doinel),
Claude Jade (Christine Darbon Doinel),
Hiroko Berghauer (Kyoko),
Barbara Laage (Monique)

SCENARIJ:
François Truffaut,
Claude de Givray,
Bernard Revon

FOTOGRAFIJA:
Néstor Almendros

GLAZBA:
Antoine Duhamel

MONTAŽA:
Agnès Guillemot

Sadržaj:

Nakon što je zaprosio voljenu Christine, 26-godišnji Antoine Doinel napokon je uplovio u bračnu luku, i čini se da više ništa ne može ugroziti sreću dvoje mladih. Dok Antoine uživa u poslu cvjećara, Christine radi kao profesorica violine, a nijedno od njih ne može se požaliti ni na novi zajednički stan, kao ni na neobične, ali simpatične susjede. Ipak, Antoine će u poslu s cvijećem uskoro doživjeti nezgodu, zbog čega će odlučiti promijeniti posao, te se zaposliti u američkoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom i prodajom maketa brodova na daljinsko upravljanje. A onda će jednog dana upoznati privlačnu i zavodljivu Japanku Kyoko, s kojom će se unatoč Christininoj trudnoći upustiti u ljubavnu vezu.

Humorna romantična drama suscenarista i redatelja Françoisa Truffauta četvrti je i pretposljednji redateljev film u serijalu o životu protagonista Antoinea Doinela, serijalu započetom remek-djelom 400 udaraca iz 1959. godine, a zaključenom žanrovski srodnim naslovom Ljubav u bijegu, realiziranom 1979., devet godina nakon ovog filma. Unatoč razmjerno ozbiljnom zapletu s preljubom, koji je dijelom ponovo temeljen na autorovom autobiografskom iskustvu, Truffaut je u filmu zadržao vedar i lepršav ton prethodnog nastavka priče o Doinelu, naslova Ukradeni poljupci. Riječ je o šarmantnom ostvarenju čijeg protagonista krase životni optimizam, romantičarski duh i vjerovanje da se svi životni problemi mogu riješiti na uglavnom bezbolne načine. Tog protagonista još jednom sjajno tumači glumačka ikona novog vala Jean-Pierre Léaud (Posljednji tango u Parizu, Unajmio sam plaćenog ubojicu), a njegova je partnerica opet Claude Jade (Topaz). Temeljna razlika u odnosu na prethodne filmove o Doinelu odnosi se na Truffautovo nastojanje da protagonista predstavi kao mladog čovjeka na razdjelnici između bezbrižne mladosti i zrelih godina koje podrazumijevaju odgovornost, a to rezultira uravnoteženjem komičnih situacija s ozbiljnijim dramskim pasažima. Profiliranjem galerije likova i njihovih odnosa film podsjeća na djela velikog Jeana Renoira, realiziran je u novovalnom duhu, te ne čudi da je pobrao izuzetno pohvalne ocjene kritike. Truffaut je ponovo izvrsnu suradnju ostvario s uglednim snimateljem i oskarovcem Néstorom Almendrosom (Nebeski dani, Sofijin izbor), čiji rad pridonosi efektnoj estetiziranosti cjeline, kao i s nagrađivanim skladateljem Antoineom Duhamelom (Ludi Pierrot, Sanjari), čija skladba učinkovito podcrtava i komične i ozbiljnije segmente.

boja, 100'