Friderich Wilhelm Murnau, pravim imenom Friderich Wilhelm Plumpe (28.12.1888, Bielefeld, Njemačka - 11.03.1931, Santa Barbara, SAD), jedan od najznačajnijih redatelja nijemog filma. Potječe iz obitelji imućnog trgovca tekstilom. Već u mladosti bio je zainteresiran za umjetnost, osobito za književnost i kazalište. Studirao je filologiju, glazbu i likovnu umjetnost u Berlinu i Heidelbergu. Bio je aktivan u studentskom kazalištu gdje ga primjećuje poznati redatelj Max Reinhardt. On ga angažira za svoj Deutsches Theater kao glumca i asistenta redatelja. Tokom Prvog svjetskog rata bio je pilot. Nakon prinudnog spuštanja u Švicarskoj interniran je. Nakon toga počinje se baviti kazališnom režijom, a snima i propagandne filmove za njemačku ambasadu. U Berlin se vraća 1919. godine i posvećuje se filmu. Debitira filmom Dječak u plavom (Der Knabe in Blau, 1919). U narednih pet godina snima 14 filmova, uglavnom komercijalno usmjerenih - među njima su Sotona (Satanas, 1919) te Janusova glava (Der Januskopf, 1920), piratska adaptacija Doktora Jekylla i gospodina Hydea. Većina tih filmova je izgubljena ali se pretpostavlja da su, zbog njegove suradnje s istaknutim njemačkim snimateljem Karlom Freundom te zbog Murnauovog istančanog likovnog ukusa, bili izrazito vizualno atraktivni. Među onima koji su sačuvani - npr. Odlazak u noć (Der gang in die Nacht, 1920) te Dvorac Vogelöd (Schloss Vogelöd, 1921) - jasno je iskazana Murnauova sklonost žanru filma strave. Ugled jednog od najnadarenijih njemačkih redatelja stječe svojim desetim filmom Nosferatu (Nosferatu-eine Symphonie des Grauens, 1922). No, njegovi idući filmovi - Fantom (Phantom, 1922), Istjerivanje (Die Austreibung, 1923), Financije velikog vojvode (Die Finanzen des Großherzogs, 1924) - nisu pobudili veću pažnju. Ipak, filmom Posljednji čovjek (Der letzte Mann, 1924) potvrđuje svoj stečeni ugled. Stekavši i međunarodni ugled, Murnau svoja iduća dva filma realizira u okviru ambicioznijeg producentskog plana - prodora njemačkog filma na američko tržište. Tako prihvaća ekranizaciju Molierova kazališnog djela Herr Tartüff (1926) te Goetheova Fausta (1926). Zahvaljujući njihovom uspjehu (ponajprije Fausta) potpisuje ugovor sa studiom Fox u Americi. Od producenta Williama Foxa dobiva odriješene ruke i zavidne financije za film Zora (Sunrise, 1927). Film, unatoč tome što je ponio dva Oscara (na prvoj dodijeli te nagrade!) i što je kritika pisala hvalospjeve o njemu, nije polučio financijski uspjeh kakav se očekivao pa je Murnau izgubio povlašteni status u studiju. Uspjeh djelomično vraća spektakularnom cirkuskom melodramom Četiri đavola (Four Devils, 1929). Komercijalni uspjeh tog filma omogućio mu je snimanje Gradske djevojke (City Girl, 1930), epopeje o kruhu našem svagdašnjem. Ovaj film - sniman u doba nijemog filma, a dovršen u zvučnom - doživio je komercijalni neuspjeh (Murnau se opirao nasilnom ozvučenju filma, te je stoga film kasnio u distribuciju i postao nezanimljiv za publiku). Tabu (1931) je posljednji njegov film (sniman neovisno još od 1928. godine uz financije studija Paramount). Samo tjedan dana prije premijere poginuo je u automobilskoj nesreći. F. W. Murnaua smatra se jednim od najnadarenijih njemačkih autora razdoblja nijemog filma ali i jednim od najvećih filmskih umjetnika uopće.