ULOGE:
Verónica Forqué (Kika),
Peter Coyote (Nicholas),
Victoria Abril (Andrea Caracortada),
Àlex Casanovas (Ramón),
Rossy de Palma (Juana)

SCENARIJ:
Pedro Almodóvar

FOTOGRAFIJA:
Alfredo Mayo

MONTAŽA:
José Salcedo

Sadržaj:

Vrativši se u svoj obiteljski dom, daroviti mladi fotograf Ramón biva užasnut doznavši tragičnu vijest da mu je majka počinila samoubojstvo. Potresen tim saznanjem Ramón kolabira, a njegov očuh, američki pisac Nicholas Pierce, zaključi da je i on mrtav te smjesta pozove kozmetičarku Kiku da uredi lice ´pokojnika´. Kad ugleda Ramóna, Kika bude dirnuta činjenicom da je tako privlačan mladić umro, no ubrzo se izuzetno iznenadi kad se on neočekivano povrati svijesti. Nekoliko mjeseci kasnije Kika i Ramón su u ljubavnoj vezi, iako oboje shvaćaju da on nije muškarac koji može zadovoljiti njezine seksualne potrebe. Stoga ona započne vezu s njegovim očuhom ženskarom, upravo u vrijeme dok se u Ramónov život nepozvana vraća njegova bivša djevojka Andrea Scarface. Ona je voditeljica popularne televizijske emisije u kojoj u najgledanijem terminu ubojice i slične devijantne osobe prisiljava da pred najširim gledateljstvom priznaju svoje zločine. U međuvremenu, nekadašnja porno-zvijezda Pablo, seksualni manijak nezasitnog libida, uspije pobjeći iz zatvora te odluči posjetiti svoju sestru Juanu, djevojku koja radi kao Ramonóva kućna pomoćnica.

Godine 1994. nominirana za najprestižniju španjolsku filmsku nagradu Goya u osam kategorija, među kojima je nominaciju potvrdila sjajna Verónica Forqué (Čime sam to zaslužila?, Matador, Biti nevjeran bez obzira s kim Fernanda Truebe) u kategoriji najbolje glavne glumice, komedija scenarista i redatelja Pedra Almodóvara jedno je od manje uspjelih ostvarenja u njegovoj dosadašnjoj karijeri. U vrijeme premijere ovog filma, te donekle naslova Cvijet moje tajne, činilo se da Almodóvar više nema što osobito zanimljivo reći, da pretjerano poseže za autoreferencijalnošću i derivativnošću te da mu se novi filmovi svode na ponekad zamorna poigravanja ekscentričnim likovima, dramaturgijom, naracijom i vizualnom (likovnom) komponentom djela. No i Kika je intrigantna u kontekstu autorova bavljenja ženskim rodnim i spolnim identitetima te njihova dekonstruiranja i ponovnog konstruiranja identiteta. Nakon što je u filmovima Matador i Veži me! žene učinio subverzivnim subjektima čiji su identiteti podložni volji muškaraca, redatelj je u ovom filmu ponovo aktualizirao temu nasilja nad ženama. Činom silovanja protagonistica biva stavljena u položaj nemoćne žene, iskorištene tek u svrhu zadovoljavanja muškarčevih potreba, a stjecanjem statusa ´objekta žudnje´ njezin se identitet raslojava na više kategorija, od snažne i samosvjesne žene preko statusa poniženog i omalovažavanog objekta do naposljetku opet osobe s integritetom i prilikom dokazivanja u društvu koje ju je odbacilo i etiketiralo kao žrtvu.

boja, 114'