Poljski redatelj i scenarist, punim imenom Andrzej Witold Wajda, bio je jedan od istaknutih pripadnika "poljske filmske škole" koju su činili redatelji aktivni od 1955. do 1963. godine.
Majka mu je bila učiteljica, a otac kapetan u poljskoj vojsci. Proveo je sretno djetinjstvo sve do početka Drugog svjetskog rata i njemačke i sovjetske invazije na Poljsku. Godine 1940. Sovjeti su mu ubili oca u masakru u Katynskoj šumi. Andrzej je preživio rat s majkom i bratom, a od 1942. do kraja rata bio je član poljskog pokreta otpora. Preselio se u Krakow 1946. godine i tamo studirao slikarstvo na akademiji primijenjenih umjetnosti. Od 1950. do 1954. u Lódźu je studirao filmsku režiju i u to vrijeme snima nekoliko kratkih filmova. Nakon što je asistirao Aleksanderu Fordu u filmu Petorica iz ulice Barske (1954.), iste godine snima cjelovečernji prvijenac Pokoljenje (Pokolenie). Riječ je o ratnoj drami koja s njegovim idućim filmovima Kanal (Kanal, 1956.) i Pepeo i dijamant (Popiól i diament, 1958.) čini trilogiju o životu u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Kanal mu donosi specijalnu nagradu žirija u Cannesu (dijeljeno sa Sedmim pečatom Ingmara Bergmana), a Pepeo i dijamant FIPRESCI nagradu u Veneciji. Godine 1959. snima prvi film u boji Lotna. Tijekom šezdesetih slijede crno-bijela romantična drama Nevini čarobnjaci (Niewinni czarodzieje, 1960), ratna drama Samson (1961.) i Sibirska ledi Magbet (1962.) koju snima u jugoslavenskoj produkciji. U Poljskoj snima ratnu dramu Pepeo (Popioły, 1965), a u Beogradu englesko-jugoslavensku koprodukciju, povijesnu dramu Gates to Paradise (1968.). U Poljskoj ponovno snima osobnu dramu Sve je na prodaju (Wszystko na sprzedaź, 1968.) posvećenu sjećanju na nenadano preminula filmskog glumca Zbigniewa Cybulskog. Šezdesete završava romantičnom komedijom Lov na mušice (Polowanie na muchy, 1969.). Ratnoj tematici se vraća dramom Pejzaž poslije bitke (Krajobraz po bitwie, 1970.). S glavnim glumcem Danielom Olbrychskim surađuje i u drami Brezova šuma (Brzezina, 1970.) te u veoma uspješnoj povijesnoj drami Obećana zemlja (Ziemia obiecana, 1975.) za koju je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, a primio je Zlatnog lava na poljskom filmskom festivalu (dijeljeno s Noce i dnie Jerzya Antczaka). Osim kao filmski redatelj, Wajda je jednako uspješan i u kazalištu tako da su neki njegovi filmovi nastali kao ekranizacije predstava: Svadba (Wesele, 1973.), Gospođice iz Wilka (Panny z Wilka, 1979.) i ranije spomenuta Obećana zemlja. Iz sedamdesetih ističe se i drama Bez narkoze (Bez znieczulenia, 1978.) koja mu donosi nagradu ekumenskog žirija u Cannesu 1979. godine te drama Čovjek od mramora (Czlowiek z marmuru, 1976.) koja je osvojila još jednu FIPRESCI nagradu u Cannesu 1978. te nagradu kritičara na poljskom filmskom festivalu 1977. godine. Iste likove filma prati u nastavku Čovjek od željeza (Czlowiek z żelaza, 1981.) koji je Wajdi donio Zlatnu palmu i nagradu ekumenskog žirija u Cannesu. Film je bio nominiran i za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, no tadašnje komunističke vlasti povukle su ga iz konkurencije. Tema filma bila je borba za radnička prava, a manju ulogu u filmu je ostvario Lech Wałęsa, predsjednik sindikata Solidarnost koji se s vremenom pretvorio u pokret protiv tada vladajućeg komunističkog režima. Wajda koji je u svojim filmovima alegorički kritizirao komunizam, 1981. godine se priključio Solidarnosti i ostaje učlanjen do 1989. godine. Temu francuske revolucije obradio je u filmu Danton (1983.), snimljenom u Francuskoj s Gérardom Depardieuom u glavnoj ulozi. Prima francusku nagradu César za najboljeg redatelja iste godine. U Njemačkoj pak snima dramu Eine Liebe in Deutschland (1983.). Ponovno u francuskoj produkciji režira Bjesove (Les possédés, 1988.), adaptaciju romana Dostojevskog, a u Poljskoj dramu Kronika wypadków milosnych (Kronika ljubavnih događaja, 1986.). Mnogi njegovi filmovi nagrađivani su na vodećim svjetskim festivalima, a on prima europsku filmsku nagradu za životno djelo 1990. godine. Na filmskom festivalu u Berlinu 1996. primio je Srebrnog medvjeda za doprinos kinematografskoj umjetnosti, u Veneciji je 1998. primio Zlatnog lava za ukupnu karijeru, a 2000. je nagrađen počasnim Oscarom za životno djelo. Iako su se sedamdesete pokazale njegovim najproduktivnijim desetljećem, ostao je nemalo aktivan do samoga kraja života. Iz devedesetih prošloga stoljeća izdvajaju se biografska drama Korczak (1990.), adaptacija Dostojevskog Nastasja (1994.) i ratna drama Pan Tadeusz (1999.), njegov najuspješniji film iz tog razdoblja. Slijedi povijesna komedija Zemsta (2002.), filmska verzija njegove kazališne produkcije iz 1980. u kojoj ponovno surađuje s Romanom Polanskim (nakon Nevinih čarobnjaka). Godine 2006. dobiva počasnog Zlatnog medvjeda na berlinskom filmskom festivalu. Obradivši stvarnu povijesnu temu Katyn (2007.) o masakru u kojem je stradao i njegov otac, nailazi na dobar odaziv publike i kritike. Film osvaja nagradu Orao za najbolji film na poljskim filmskim nagradama 2008. i biva nominiran za Oscara za najbolji strani film iste godine. Slabije prolazi intimistička drama Tatarak (2009.), a povijesnim temama se vraća biografijom Lecha Walese Walesa. Čovjek od nade (Walesa. Czlowiek z nadziei, 2013.). Njegov posljednji film je također biografski Powidoki (2016.) o avangardnom poljskom umjetniku. Preminuo je potkraj 2016. od zatajenja pluća u devedesetoj godini. Predsjedavao je poljskom filmskom udrugom od 1978. do 1983. godine. Kao kroničar poljske društvene stvarnosti na filmu, bio je aktivan i u politici kao senator poljske republike od 1989. do 1991. godine i član predsjedničkog vijeća za kulturu od 1992. do 1994. U Krakowu je 1994. godine osnovao japanski centar za umjetnost i tehnologiju, a 1997. godine primljen je u francusku Akademiju lijepih umjetnosti (Académie des Beaux Arts).