ULOGE:
Elizabeth Taylor (Martha),
Richard Burton (George),
George Segal (Nick),
Sandy Dennis (Honey)

SCENARIJ:
Ernest Lehman (prema drami Edwarda Albeeja)

FOTOGRAFIJA:
Haskell Wexler

GLAZBA:
Alex North

MONTAŽA:
Sam O'Steen

Sadržaj:

Sredovječnom sveučilišnom profesoru Georgeu i njegovoj supruzi Marthi, kćeri dekana fakulteta, u kasnovečernji posjet stižu novi profesor biologije Nick i njegova mlada supruga Honey. Ono što će započeti kao ugodno čavrljanje uz čašice alkohola postupno će se pretvoriti u žestoku svađu sastavljenu od verbalnog vrijeđanja i međusobnog optuživanja Marthe i Georgea, što je rezultat njihova propalog braka. Dok oni pred mladim kolegama uz neprestano ispijanje viskija grubo poravnavaju račune iz prošlosti, u nemilosrdnoj bitci riječima neće ostati pošteđeni ni Nick i Honey. Martha je frustrirana alkoholičarka čija vulgarnost prelazi granice dobrog ukusa, podrivajući za vrijeme zbivanja dominantnu sliku o ženi kao dobroj supruzi te neke tradicionalne vrijednosti američkog društva.

Godine 1966. ovjenčan s pet Oscara, uključujući one za najbolju glavnu (Elizabeth Taylor) i sporednu žensku ulogu (Sandy Dennis), te ovjenčan s tri nagrade BAFTA, među ostalim i u kategoriji najboljeg filma, debitantski redateljski projekt Mikea Nicholsa (Diplomac, Kvaka 22) i scenarista Ernesta Lehmana (Sjever-sjeverozapad, Priča sa zapadne strane) adaptacija je istoimenog kazališnog komada Edwarda Albeeja. Djelo u kojemu su glavne uloge prvotno trebali tumačiti Bette Davis i James Mason, da bi zbog dodatnog publiciteta bili angažirani Taylor i Burton koji su u film unijeli i turbulencije iz vlastitog braka, psihološka je drama u kojoj je Elizabeth Taylor ostvarila rolu na koju je prema vlastitim riječima bila najponosnija. Zahvaljujući predlošku koji je na film, baš kao i na kazališne daske tri godine ranije, unio dotad nezabilježenu količinu sarkazma, vulgarnosti i seksualnih aluzija, te činjenici da je Taylor nastupila zajedno s Richardom Burtonom, Nicholsovo se djelo prometnulo u veliki hit i steklo nepodijeljenu naklonost kritike, a tada 33-godišnju glumicu drugi put nagrađenu Oscarom predstavilo u ponešto drugačijem svjetlu, kao mrzovoljnu no suosjećanja vrijednu razočaranu ženu u svojim 50-im godinama. Film oštrih dijaloga (u njemu se prvi put spominje imenica hulja, tj. bugger) zaslužan je za uvođenje filmskog rejtinga R, a premda se danas više ne doima onoliko šokantnim i revolucionarnim kao u vrijeme premijere, riječ je o ostvarenju neprolazne snage i svježine, jednoj od najuspjelijih filmskih prilagodbi dramskog teksta uopće i najuspješnijem glumačkom sparivanju Taylor i Burtona.

c/b, 131'