ULOGE:
Paul Bernard (Jean),
María Casares (Hélène),
Elina Labourdette (Agnès),
Lucienne Bogaert (gđa. D),
Jean Marchat (Jacques)

SCENARIJ:
Robert Bresson,
Jean Cocteau (prema romanu Denis Diderota)

FOTOGRAFIJA:
Philippe Agostini

GLAZBA:
Jean-Jacques Grünenwald

MONTAŽA:
Jean Feyte

Sadržaj:

Nakon što ju prijateljica upozori da njezin dugogodišnji ljubavnik Jean počinje gubiti interes za nju, mlada Hélène se zabrine zbog mogućnosti da je to istina. Iako je njihova veza donekle liberalna, te si dopuštaju flertovanja pa i udvaranja sa strane, oboje su si obećali da će ipak jedno drugo imati na prvom mjestu. Želeći provjeriti je li Jeanu još uvijek stalo do nje, Hélène se počne pretvarati da je ona izgubila interes za njega i da ga doživljava kao prijatelja. Kad kao posljedica toga na njezino iznenađenje uslijedi njegovo prihvaćanje takvog stanja, Hélène se odluči Jeanu osvetiti tako što će mu kao moguću novu djevojku „podmetnuti” privlačnu kabaretsku plesačicu Agnès. Ubrzo uslijedi pravi šok kad Jean započne vezu s Agnès te kad se nakon nekog vremena odluči njome i oženiti. No on ne zna da je čitav njegov odnos s Agnès posljedica Hélènine spletke, kao što ne zna ni da se njegova mlada supruga u prošlosti bavila prostitucijom. Nedugo nakon vjenčanja Jean će biti prisiljen suočiti se s neugodnom istinom o svojoj supruzi i prirodi njihova odnosa.

Romantična drama suscenarista i redatelja Roberta Bressona nastala je na temelju dijela filozofskog romana Jacques fatalist glasovitog francuskog pisca i filozofa Denisa Diderota, istaknutog predstavnika razdoblja prosvjetiteljstva i glavnog urednika Velike francuske enciklopedije. Na temelju Diderotova romana scenarij je uz samog Bressona napisao francuski pjesnik, romanopisac, dramatičar i filmaš, ali i dizajner i boksački trener Jean Cocteau, a posrijedi je osuvremenjena inačica jedne epizode romana, za koju je Cocteau napisao dijaloge. Film koji se skladno uklapa u tendencije francuske kinematografije iz razdoblja sredine 40-ih godina prošlog stoljeća i vremena neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, a u kojima su izraženo moralistički intonirane teme obrađenivane uz određenu distancu, s mnogo stila i vizualne estetiziranosti, posljednje je Bressonovo ostvarenje u kojem je on u glumačkoj podjeli u potpunosti angažirao profesionalne glumice i glumce. Već je u drugom redateljevu dugometražnom filmu moguće uočiti neke od kasnije stalnih obilježja njegova autorskog rukopisa, među kojima su inventivnost i izvedbena jednostavnost, kao i minimalna uporaba glazbe, pretpostavljanje zvučne kulise slici s ciljem poticanja gledateljske mašte te izbjegavanje ekspresivnih kutova kamere i naglašeni moralizam. Držeći da je gluma legitimna samo u teatru, Bresson je svoje glumce nazivao modelima i od njih zahtijevao maksimalan automatizam, a u tome se krije i razlog zbog kojeg je u kasnijim filmovima angažirao neprofesionalne glumce.

FILMSKI.NET - Robert Bresson

c/b, 86'