ULOGE:
Fernando Rey (Mathieu),
Carole Bouquet (Conchita),
Ángela Molina (Conchita),
Julien Bertheau (sudac),
André Weber (sobar)

SCENARIJ:
Luis Buñuel,
Jean-Claude Carrière (prema romanu Pierrea Louÿsa)

FOTOGRAFIJA:
Edmond Richard

MONTAŽA:
Hélène Plemiannikov

SCENOGRAFIJA:
Pierre Lefait

KOSTIMI:
Sylvie de Segonzac

Sadržaj:

Mathieu, imućni buržujski muškarac na pragu tzv. treće životne dobi, ukrcava se u Sevilli na vlak za Pariz, praćen nezadovoljnom mladom djevojkom od koje se pokušava distancirati. Naposljetku na nju izlije kantu vode, a onda u kupeu počne svojim bizarnim suputnicima pričati storiju o odnosu s djevojkom.

Njezino ime je Conchita, pučanka je i upoznao ju je kao kućnu pomoćnicu koja želi postati plesačicom. Mathieu ju je poželio i stupio s njom u vezu, no ona je uporno odbijala sve njegove pokušaje seksualnog općenja, tvrdeći da želi ostati nevina do braka, ali istovremeno ga je seksualno izazivala. Na pozadini tog odnosa djeluje anarhistička teroristička organizacija…
 

Posljednji film u opusu Luisa Buñuela jedan je od njegovih najslavnijih, ponajprije zahvaljujući radikalnom eksperimentu koji je autor poduzeo, prvi u povijesti svjetske kinematografije: jednu ulogu tumače dvije različite glumice. Taj začudni koncept nije smišljen odmah, nego ga je Buñuel, prema vlastitim riječima, u očajanju predložio svom producentu Sergeu Silbermanu koji je već bio odlučio otkazati produkciju nakon što je režiser, navodno zbog njezine narkomanske ovisnosti, otkazao suradnju s predviđenom glumicom Marijom Schneider, proslavljenom nastupima u Bertoluccijevom Posljednjem tangu u Parizu i Antonionijevoj Profesiji: reporter. Namjesto Schneider izabrane su nekoliko godina mlađa, u to vrijeme međunarodno neznana španjolska glumica Angela Molina i još mlađa francuska debitantica Carole Bouquet, koje su se izmjenjivale iz scene u scenu (ponekad i u istoj sceni) tumačeći isti lik, pri čemu je Bouquet utjelovljivala suptilniji i 'intelektualniji' vid Conchitine psihotjelesne strukture, a Molina onaj intenzivnije senzualan.

Film je adaptacija romana Žena i lutak iz 1898. klasika (francuske) erotske književnosti Pierrea Luÿsa i bavi se čestim Buñuelovim motivima, odnosno demonstrira neke prepoznatljive odrednice njegove poetike – načelo ponavljanja, ironijski odnos prema sterilnosti (imućne) buržoazije, uskratu, terorističku 'smetnju', alogičnost… Nemoć buržoazije zanimljivo je promotriti u kontekstu ranijih Buñuelovih filmova Anđeo uništenja, u kojem protagonisti iz neznanih razloga ne mogu izaći iz prostorije, i Diskretni šarm buržoazije, u kojem nikako ne uspijevaju konzumirati svoj obrok; u Tom mračnom predmetu žudnje protagonist, pak, nikako ne može doći do seksualne konzumacije. Film nije polučio komercijalni uspjeh, ali od početka je bio te do danas ostao favorit kritike, a nominiran je za dva Oscara – za najbolji film izvan engleskog govornog područja i za najbolju scenarističku adaptaciju.

boja, 103'