Danski redatelj, scenarist, producent, montažer i snimatelj. Odrastao je u ateističkoj i komunističkoj obitelji koja je prakticirala nudizam, a kako je Trier sam izjavio "osjećaji, religija i užitak" bili su zabranjeni. Djetinjstvo je uvelike utjecalo na njegov kasniji rad, a prve, kratke filmove počeo je snimati već s jedanaest godina majčinom super-8 kamerom. Studirao je teoriju filma na sveučilištu u Kopenhagenu, a potom i filmsku režiju na danskoj Nacionalnoj filmskoj školi gdje je diplomirao 1983. godine. Diplomski rad mu je bio srednjemetražni film Slike oslobođenja (Befrielsesbilleder, 1982.) kojim je osvojio glavnu nagradu u Münchenu, kao i nekolicinom prethodnih. U šali su ga zbog toga kolege nazvali "von Trier", a on je taj dodatak prezimenu i zadržao, dijelom i kao referencu na Ericha von Stroheima i Josefa von Sternberga. Dugometražni debut za kino tržište bila je krimi drama Element zločina (Forbrydelsens element, 1984.) kojom je privukao pažnju međunarodne javnosti i kritike. Uslijedio je horor Epidemic (1987.) koji s prethodnim te trilerom Europa (1991.) čini trilogiju. Potkraj osamdesetih počinje snimati za televiziju pri čemu se ističe filmska adaptacije Euripidove drame Medeja (1988.) te serija Riget (1994. - 1997.) u kojoj se već jasno prepoznaje njegov autorski potpis. Godine 1992. s producentom Peterom Aalbækom Jensenom osnovao je međunarodnu filmsku produkcijsku kuću Zentropa Entertainment, ponajprije radi financijske neovisnosti i kreativne slobode, a Riget je produciran kao prvi njihov projekt. S redateljem Thomasom Vinterbergom je 1995. predstavio Dogmu 95, filmski pokret koji se zalagao, između ostalog, za snimanje bez specijalnih efekata, bez rasvjete, kamerom iz ruke. Dotad najveći uspjeh postiže dramom Lomeći valove (Breaking the Waves, 1996.) s Emily Watson i Stellanom Skarsgårdom u glavnim ulogama. Film osvaja glavnu nagradu žirija u Cannesu 1996. godine te gostuje i osvaja nagrade na mnogim festivalima. Uslijedila je komična drama Idioti (Idioterne, 1998.) koja je za razliku od prethodnika bila snimljena prema načelima Dogme 95 (ujedno jedini njegov film prema tim pravilima). Idioti doduše nisu bili pretjerano zapaženi za razliku od Plesa u mraku (Dancer in the Dark, 2000.), snimljenog ponovno na engleskom jeziku, s poznatim glumcima te Björk u glavnoj ulozi. To je jedan od prvih filmova u svijetu snimljenih u potpunosti digitalnom opremom, a donio mu je Zlatnu plamu u Cannesu (a Björk nagradu za najbolju glumicu) uz brojne ostale nagrade širom svijeta. Tri dosad navedena filma čine trilogiju zlatnoga srca, a u njima naivna junakinja zadržava dobro srce unatoč svim teškoćama s kojima se suočava. Slijedi Dogville (2003.), zapažena suradnja s glumicom Nicole Kidman. Početak je to nove trilogije SAD - zemlja mogućnosti koju još čini slabije primljen Manderlay (2005.), a treći nastavak pod nazivom Washington je tek u planu. Oba snimljena filma imaju karakterističnu minimalističku scenografiju, a propituju teme američkog društva poput netolerancije i robovlasništva. Na danskom jeziku pak snima komediju Direktøren for det hele (2006.), uz proces koji je sam nazvao automavision prema kojem je on odabrao najbolji fiksni položaj za kameru, a potom dopustio kompjuteru da nasumično odabere kada da zumira, nagne se i sl. Napisao je scenarij i za autobiografski film koji govori o njegovom studiranju. Režirao ga je Jacob Thuesen, a izdan je pod imenom The Early Years: Erik Nietzsche Part 1 (2007.) u kojem Trierov alter ego glumi Jonatan Spang, dok je Trier narator. Slijedi njegova trenutno posljednja, "depresivna" trilogija koju osim teme gubitka i depresije (s kojom se, uz ovisnost te brojne fobije, bori i u privatnom životu) povezuje i glavna protagonistica, Charlotte Gainsbourg. Prvi film trilogije je kontroverzni Antikrist (Antichrist, 2009.) u kojem nastupa i Willem Dafoe, drugi je drama Melankolija (Melancholia, 2011.), također s Charlotte Gainsbourg, ali i brojnim poznatim međunarodnim glumcima. Završni dio trilogije Nimfomanka (Nymphomaniac, 2013.), planirana kao jedan film, zbog duljine izdana je u dva dijela. Trenutno radi na filmu The House That Jack Built o serijskom ubojici iz SAD-a. Trier sam ističe danskog filmskog redatelja Carla Theodora Dreyera kao svoj jedini uzor, a osim što ga odlikuju specifične autorske vizije i rad s glumcima, najčešće surađuje i s istom, stalnom filmskom ekipom.